Pogled preko ramena : preporuke za čitanje starih knjiga : književni kanon

CARMINA BURANA : izbor (MH, Zagreb, 2000., preveo s latinskog i priredio Zlatko Šešelj)
CB 191
… priroda dodjeljuje
Svakom svojstva razna:
Nikad nisam mogao
Pisat droba prazna;
Gladnog dijete svlada me –
Ako to tko sazna,
Glad i žeđ su za mene
Prava smrtna kazna.
 
Priroda dodjeljuje
Kapom sve i šakom:
Kada pravim stihove
Za vinom sam lakom
I za vinca čistoga
Baš za bačvom svakom;
Od njeg brbljav postajem –
Smatraju me svrakom….

Münchenski knjižničar Johann Andreas Schmeller, koji je godine 1847. prvi put objavio rukopis pronađen u gornjobavarskom samostanu Benediktbeuren (lat. naziv Bura Sancti Benedicti), nazvao ga je „Carmina Burana“, Buranske pjesme. Rukopis sadržava 228 većinom latinskih te nekoliko njemačkih pjesama, a nastao je početkom 13. stoljeća (oko 1230.) negdje u graničnom području između Bavarske i Austrije.
Tematski su pjesme grupirane u četiri skupine: moralno-satiričke (1-55), ljubavne (56-186), napitnice (187-226), te dva igrokaza s duhovnim temama (227 i 228). Pretpostavljana tematska skupina religioznih pjesama predstavljala bi petu cjelinu. U smislu forme dvije su cjeline: stihovi – versus – pjesme nizane stih za stih prema antičkoj poetskoj tradiciji, namijenjene čitanju, te ritmovi – rythmi – strofične pjesme namijenjene pjevanju.
„Carmina Burana“ nije zbirka pučkih napjeva, nego zbirka visoko stilizirane, estetski usavršene i misaono duboke poezije.
U obliku scenske kantate 25 pjesama iz ovog jedinstvenog zbornika najviših poetskih dostignuća srednjovjekovne svjetovne poezije uglazbio je 1937. Carl Orff.

Publije Ovidije Nazon: LJUBAVI, UMIJEĆE LJUBAVI, LIJEK OD LJUBAVI = ARS AMATORIA (Znanje, Zagreb, 1973., prijevod s latinskog Tomislav Ladan)
Prvi kompletan prijevod Ovidijevih ljubavnih spjevova na hrvatski jezik, u ovom izdanju u ritmiziranoj prozi.
Ovidije (43. pr. n. e. - 17/18. n. e.), za života najčitaniji pisac u Rimu i cijelomu carstvu. Parodično-didaktički ep "Ars amatoria = Ljubavno umijeće" koji se sastoji od tri knjige, sastavljen je kao parodija prema različitim ozbiljnim umijećima (artes). U prvim dvjema knjigama poučava muškarce, a u trećoj žene kako naći predmet svoje ljubavi, postići je i zadržati. Tečnom lakoćom izraza omotana je fina ironija kojom se potcrtava lakomislenost i ispraznost života Rimljana Augustova doba:

"Ako je, budalo, ne želiš sačuvati za sebe, onda tu ženu čuvaj barem za to da bih je ja još više volio. Ono što je dopušteno, čovjeku nije milo; što nije dopušteno, to jako izaziva: tvrda je srca onaj tko može voljeti ono što mu dopušta drugi. Mi koji volimo trebamo jednako nadati se koliko i strahovati (...) Što će mi sreća kojoj nije do toga da me katkada i prevari?..."

BEOWULF (Artresor, Zagreb, 2001., sa staroengleskog preveo Mate Maras)
Djelo nepoznatog autora sastavljeno tijekom 7. ili 8. stoljeća, a sačuvano u rukopisu iz 10. stoljeća, prvi je veliki spjev u engleskoj tradiciji. Okosnicu spjeva čini povijest germanskih plemena isprepletena elementima iz legende, folklora i kršćanskog učenja anglosaske Engleske, to je priča o junaku Beowulfu iz skandinavskog plemena Geata i njegovim bitkama s nadnaravnim čudovištima Grendelom, njegovom majkom i zmajem koji čuva veliko oteto blago. Izvorni tekst bio je sastavljen da bi se slušao te slijedi posebne narativne tehnike usmene predaje. Ugaoni kamen engleske književne tradicije više puta je prerađivan za različite medije.

Giovanni Boccaccio: DEKAMERON 
"Knjiga deset dana" u kojoj sedam djevojaka i trojica mladića, izbjegavši iz grada Firenze kojim hara kuga u idiličnu i zdravu ladanjsku sredinu, provode dane pripovijedajući razne vesele i tužne zgode raspoređene u određene teme, okvirno temu ljubavi i temu inteligencije. Izrugujući se gluposti i lažnom moralu svih društvenih slojeva autor oblikuje zgode različitih tipova ljudi. I ovo se djelo od svog nastanka u 14. stoljeću proširilo svjetskom književnošću kao nadahnuće i uzor te je do danas doživjelo brojne preradbe u različitim medijima.

Geoffrey Chaucer: CANTERBURYJSKE PRIČE (Znanje, Zagreb, 1986., preveo Luko Paljetak)
Nedovršena zbirka pripovijedaka "jutarnje zvijezde engleske književnosti", kako znaju nazivati autora, započeta je oko 1387. godine. U cjelinu je povezana okvirnom pričom o hodočašću na grob Thomasa Becketa, nadbiskupa ubijenog u 12. stoljeću u katedrali u Canterburyju. U skupini od tridesetak hodočasnika sudionici naizmjence pripovijedaju različite zgode. Večina tih priča napisana je u stihovima, ostale su u prozi. U zbirci se nalaze gotovo svi mogući žanrovi srednjovjekovne književnosti, a teme je autor pronalazio u drugih pisaca, uzor za mnoge su mu u Boccacciovu "Dekameronu" - "slika srednjovjekovne Engleske viđene okom pronicljiva promatrača oštra jezika i peckava humora".

"Kad ono travanj svojom kišom blagom
ožujka dugu sušu prožme vlagom, (...)
... U Canterbury dok se srcem cijelim
spremah, u toku jedne noći skupi
njih devet i još dvadeset u grupi..."
 
SEBASTIAN BRANT: BROD LUĐAKA (Šareni dućan, Koprivnica, 2017., s njemačkog preveo Dubravko Torjanac)

(102) O krivotvorenju i podvaljivanju

S alkemija ti raznih znaš,
Po patvorenju vina baš:
Pun lažnosti sad svijet je naš.
Prevaranti, krivotvorci,
Mjesta vam u kolu, norci!
Ljubav, savjet, druzi krivi,
Nevjerno sad sav svijet živi!
Ljubav k bližnjem slijepi, mrije,
Svi popare će kuhat prije;
Bez štete steći makar što,
Ma stradalo tad i njih sto.
Poštenja nije za lijek,
A koštalo i duše nek,
Uvaliti što kad se može;
Mre li tko - tom milost, Bože! (...)

(37) O slučajnosti sreće

Sjedi l' tko na kolu sreće,
Nek pripazi jer se kreće,
I da ludom postat neće.
U vis se sad penje luda
I bruka se tu i svuda,
I uvijek se više meće, 
Ne misleć na kolo sreće.
Sve što uzišlo bi rad
Očekuje i nagli pad.
Nikom uspon do visine
Da pretkaže si sudbine,
Da i sutra sretan bi će,
Kloto jer svoj kotač miče,
Nit će blago, vladavinu, 
Na tren shranit da ne minu. (...)

Iz pogovora Denisa Peričića
... moralna satira [Brod luđaka Sebastiana Branta objavljena 1494.] postala je najuspješnije književno djelo na njemačkom jeziku prije reformacije. Uspjehu djela izvan njemačkog govornog područja doprinio je prijevod na latinski, s kojeg je pak Brod luđaka preveden na mnoge europske jezike. Na hrvatsku inačicu načekasmo se, eto, više od pola tisućljeća, sve do vještog prepjeva varaždinskoga kazališnog redatelja i plodnog prevoditelja Dubravka Torjanca.
Strazburžanin Sebastian Brant (1457. ili 1458. – 1521.) u mnogočemu je dijete svog vremena, turbulentnoga kao malo koje u europskoj povijesti. Njegov životni vijek omeđuju prodor Osmanlija na Balkan i španjolska invazija Meksika; rođen je tek nekoliko godina nakon pada Carigrada i osvanuća Gutenbergove Biblije, a doživjet će i Lutherove teze, kao i njegovu ekskomunikaciju. (…) mnogošto od vehementnih vrenja kojima je svjedočio odraženo je, ako ne i anticipirano, u njegovu Brodu luđaka.
Brod luđaka je samosvojan spjev koji se sastoji od 117 (pokojega više ili manje, ovisno o izdanju) pjevanja/poglavlja posvećenih različitim oblicima ludosti/gluposti. Uglavnom se opisuje kao kasnosrednjovjekovno djelo…(...)
Čak 15 godina nakon objave Broda piše Erazmo Roterdamski (…) idejom srodno djelo, svoju slavnu Pohvalu ludosti. (…)
I Brant i Erazmo koriste istu alegoriju: brod luđaka motiv je koji proistječe iz Šeste knjige Platonove Države.
To je gotovo arhetipska slika, poznata naširoko u kulturi (…)
U 20. stoljeću alegorijski motiv broda luđaka postaje iznimno podatan za slobodarsku „konstruktivnu kritiku postojećeg stanja“ (Štulić), odnosno za – sve luđi svijet. Osim u naslovima brojnih filmova i romana, posebice se to odrazilo u rocku i srodnoj glazbi. Pjesme naslova Ship of Fools snimili su redom: The Doors, Grateful Dead, John Cale, Bob Seger and The Silver Bullet Band, Van der Graaf Generator, Soul Asylum, Echo & The Bunnymen, World Party, Erasure, Robert Plant, The Residents, Sarah Brightman, Scorpions, Secret Chiefs 3, Yngwie Malmsteen, Alphavile, Ron Sexsmitht i Doves, dok Tuxedomoon i John Renbourn imaju i tako nazvane albume. Prva i najpoznatija od navedenih pjesama je ona Doorsa, autora Jima Morrisona i Robbyja Kriegera. Načitani Morrison sigurno se susreo s Brantom, što je vidljivo jer preuzima ne samo njegov stil nego i metriku, ritam… (…)
Zanimljivo je da neki pozitivistički književni povjesničari 20. stoljeća nisu Brodu luđaka pridavali pozornost kakvu nedvojbeno zaslužuje. Pojedini su mu čak odricali umjetničku vrijednost, svodeći ga s književnog djela na puki dokument pismenosti onoga doba…