Posuđeni u lijepo: ka Kultura gostuje u Zagrebu
| Svaki tjedan drugi zaselak. Svaki zaselak je različit ambijent, drukčija mogućnost scene i drukčiji položaj i raspored gledališta. Drukčiji pristup i još mnogo toga drukčijeg… |
Godina je 2006. Dakle, žurba je sve sustavnija i zavidno ustrajna. Buka joj pruža svesrdnu pomoć. Umočeni smo u vrijeme koje zdušno provodi mimoilaženje. Vrijeme koje je sklono maločemu lijepom. Jer ovo je teško vrijeme, ovo je oku i uhu vrlo teško vrijeme. I što učiniti? Da bismo se zaštitili, moramo organizirati bijeg na pričuvne položaje. Na neka sačuvana mjesta gdje možemo imati novu hrabrost, mjesta gdje se još uvijek možemo čuti, vidjeti, posvetiti.
Srida Sela, Moča, Podpeć, Čovići, Mravičići, Ševelji, Šimići, Podstup tučepski su zaseoci. Ta mjesta su uglavnom napuštena. Šezdesetih godina prošlog stoljeća žitelji su se zaputili nekoliko kilometara južnije, prema moru, ususret turizmu. Ostale su žive samo neke kuće, neke konobe i neki vrtli. Priličan dio ostaloga zarastao je u zaborav.
I trebalo je krenuti u postupak osvježavanja zaborava. Tako se evo već šesnaest godina organiziraju kulturna događanja pa se u kameni ambijent tučepske povijesti, u njihovu Antiku, dovode kazališne predstave kao i ostali zaštitnici umjetnosti koji se mogu izražavati glazbom, stihom, kistom, skulpturom, fotografijom...
Tučepski zaseoci postaju mjesta gdje se događaju predstave, izložbe, recitali, koncerti. To su postala utočišta koja nas zovu u neka dostojanstvenija vremena. Ondje gdje barem, na neko vrijeme, možemo biti posuđeni u drukčije lijepo.
A što je to sve drukčije? Svaki tjedan drugi zaselak. Svaki zaselak različit je ambijent, drukčija mogućnost scene, drukčiji položaj i raspored gledališta. Drukčiji pristup i još mnogo toga drukčijeg. U svakom zaseoku se otvaraju privatne konobe. A uz vrata, domaćini otvore svoja srca koja čine veliki potporni zid ugođaju.
Što je još na „ka Kulturi“ drukčije? Prisega gledatelja. Poetsko predjelo. Prozno predjelo i glazbeno predjelo. Postoje tamo i jednovečernje izložbe. Postoji i vatromet tipa “kKutz”. Tamo će Vam se dogoditi i tučepski bronzin. To Vam je pripravljenih tristotinjak porcija nekog starog dalmatinskog specijaliteta.
Sve je to nalik zreloj igri. Postoje mnogi čvrsti razlozi koji Vam mogu podariti ugodnu naviku.
Dođite! To treba vidjeti, doživjeti. Kao da smo ondje gdje je prilično toga na našoj strani.
P. S. Naziv manifestacije je “ka Kultura u tučepskin zaseocima”! Možda će netko pitati: “A zašto u nazivu ͵ka Kulturaʹ?” Dakle, ako izbacimo način govora podneblja onda je to “kao Kultura”! A zašto “kao Kultura”?
U okruženju smo vremena koje je pobrkalo mnoge razloge. A tu se, lagodno, prilično toga podvaljuje pod ljepotno podnožje kulture. Kultura se velikodušno zna nuditi kao “višenamjensko zamjensko vozilo”. Njezina imenica je nadomjestak i utjeha za prilično toga. Štiti nešto što njezina ruka gotovo i ne dodiruje. Eto, mi smo s “ka Kulturom” uzeli primjerenu dozu ironije štiteći Kulturu. Ona je očišćena, bez nepotrebnog kićenja i podilaženja, uzvišeno prilagođena. Ona je jedina “istinska mjera gledanja stvari i davljenja u prolaznosti”1