Povijest (ni)je učiteljica života: hrvatski povijesni roman od Šenoe do danas

Je li povijest učiteljica života pa neprestano napredujemo i rastemo prema boljem, skladnijem i humanijem svijetu ili smo osuđeni na vječno cikličko ponavljanje njezinih obrazaca, uslijed kojih nas često sustižu pogreške, zablude i grijesi naših predaka ne dajući nam da živimo mirne, pravocrtne i dostojanstvene živote?

Hrvatska književnost bavi se pitanjem povijesti i njezinog utjecaja na živote malih, običnih ljudi gotovo sustavno, u neprekinutom nizu od 19. stoljeća, što hrvatski povijesni roman čini jednim od najvitalnijih žanrova hrvatske književnosti.

Burna i nemirna, hrvatska je povijest prožeta mnogim sukobima, ratovima, političkim intrigama i spletkama, i kao takva neiscrpan izvor materijala za književno oblikovanje. Mnogi znameniti hrvatski pisci uhvatili su se u koštac s temama iz hrvatske povijesti, počevši od Augusta Šenoe, tvorca hrvatskoga povijesnog romana, preko njegovih sljedbenika i oponašatelja u 19. i početkom 20. stoljeća, koji su se pretežno bavili takozvanom „velikom poviješću“, dakle velikim povijesnim događajima, znamenitim ličnostima i njihovim junačkim djelima pa do velikih hrvatskih autora druge polovine 20. stoljeća: Ivana Aralice, Nedjeljka Fabrija, Feđe Šehovića i drugih koji okreću pripovjedački fokus prema „malim“, običnim ljudima i njihovoj sudbini u vrtlogu povijesnih zbivanja.

S obzirom na stav pisca prema odabranoj povijesnoj temi te način njezina oblikovanja korpus hrvatskog povijesnog romana najčešće se dijeli na dva tabora.

U prvome taboru, čiji je idejni vođa Šenoa, a osnovni stav da se iz povijesti itekako ima što naučiti, tako stoje pisci s kraja 19. stoljeća koji su nasljedovali njegov model pisanja, a cijeli taj opus mogao bi se slikovito opisati krilaticom bana Josipa Jelačića koju je prvi put zapisao u pismu svome bratu Jurici netom prije vojnog pohoda banske vojske na Ugarsku 1848.: „Što Bog dade i sreća junačka“.

Ovoj skupini pripadaju „ozbiljni“ naslovi, koji temeljitim istraživanjem i kvalitetnom obradom  pokazuju poštovanje pisca prema velikim povijesnim temama, s izraženom crtom rodoljublja, poput Šenoine „Seljačke bune“, „Urote Zrinsko-frankopanske“ Eugena Kumičića ili romana Josipa Eugena Tomića. No, ovdje nalazimo i mnoštvo „popularnih“ naslova koji tešku i katkad zamornu povijest zamataju u omot romantike i avanture poput „Crne kraljice“ Higina Dragošića, djela Velimira Deželića starijeg i mlađeg te Marije Jurić Zagorke, čija je velika zasluga što su razvili interes za taj žanr (makar se radilo samo o ljubavnoj priča s peripetijama smještenoj u povijesni okvir) i time približili povijesni roman širokom krugu čitatelja.

S druge strane, hrvatski pisci druge polovine 20. st. „žale“ se na poguban utjecaj povijesti koja se sama nameće u njihovo pisanje poput Nedjeljka Fabrija u romanu Vježbanje života: „Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama, kao suh čičak, nametljivo i do krvi ranjivo, lijepila o moje pripovijedanje! Kada god sam započinjao priču, a kroz nju je, kao onaj grah iz bajke, brže-bolje prorastao drač i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt. Zar je povijest nešto drugo?“

Taj drugi tabor svoje pisanje posvećuje sudbinama malih ljudi u povijesnim previranjima baveći se načinom na koji se povijest poigrava sa svima nama, tretirajući povijest kao prirodnu nepogodu kojom smo zahvaćeni od samog rođenja i kojoj je, na ovim prostorima, gotovo nemoguće umaknuti. Zahvativši u intimnu povijest cijelih obitelji, prateći ih kroz duži period, pisci stvaraju panoramu zbivanja na određenom prostoru u širem vremenskom rasponu, poput povijesne slike Rijeke u Jadranskoj trilogiji Nedjeljka Fabrija, Araličina ciklusa o obitelji Grabovac i seobi ramskih Hrvata prema Zapadu od 17. do 19. stoljeća ili povijesti Slavonije i sudbini podunavskih Švaba između dva rata u „Kratkoj kronici porodice Weber“ Ljudevita Bauera.

Pisci ovakvog, novopovijesnog romana, često se bave i životima znamenitih osoba iz hrvatske povijesti, nastojeći ih osvijetliti s više strana i prikazati kao stvarne ljude od krvi i mesa, primjerice portret Fausta Vrančića u romanu „Psi u trgovištu“ Ivana Aralice ili biskupa Strossmayera iz pera Stjepana Tomaša u romanu „Zlatousti“.

A tko iz povijesti želi učiti, uvijek može, iščitavajući djela iz bogate kolekcije hrvatskih povijesnih romana, pronaći kakvu zrelu pouku za sadašnjost ili barem potvrdu vlastitog stava kako se iz povijesti do danas baš ništa naučilo nije.  

U virtualnoj knjižici „Hrvatski povijesni roman“ dajemo pregled odabranih djela i autora iz korpusa hrvatskoga povijesnog romana od Šenoe do danas koji se temelji na knjigama iz fonda Knjižnice Savica.


Fotografije naslovnica preuzete su iz mrežnog kataloga Knjižnica grada Zagreba.