Poziv na Gozbu Janjeta – hommage à Tanja
Mr. Bogdan Maleševič rođen je 15. svibnja 1959. u Zagrebu, u umjetničkoj obitelji. Otac Duško (umro 2008.) bio je akademski slikar, predavač na Akademiji, majka Maja Dolenčić-Malešević poznata slikarica s pet nagrada za slikarstvo, sestra Tanja opet slikarica; porijeklo obitelji po maminoj lozi poznaje jednog velikog umjetnika, bratića bake Irme, kompozitora Josipa Stolcera Slavenskog.
Književnikom odlučuje postati u 17. godini, piše maturalni rad na zagrebačkoj IV. gimnaziji na temu poezije Tina Ujevića, prije upisa na Filozofski fakultet (povijest umjetnosti i komparativna književnost), putuje nakon Grčke u Pariz, studirajući velike umjetnike. Diplomira (diplomski rad na temu Paula Claudela) i magistrira na temu europskog teatra od studentskih nemira '68. do kraja osamdesetih. Kao mladić piše u Prologu, Forumu, novinama, eseje, kazališne prikaze, kritike (poznati esej O umjetnosti modernog romana u Forumu, 1987.)
Ožujka 1991. doživljava snažni povratak katoličkoj vjeri, u bazilici Srca Isusova na grobu Ivana Merza, od tada samoga sebe naziva homo catolicos. Objavljuje Merzovu doktorsku radnju Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas, nastojeći time pokrenuti liturgijsku obnovu hrvatske književnosti. Gotova sva prozna djela su fragmentrano izvedena na III. programu Hrvatskog radija. Počinje pisati za Glasnik HDZ-a, od 1989. do 1994. objavljuje esejističku Trilogiju velikih promjena.
1994. boravi u Rimu u ekumenskom Centru Aletti, kojeg vode isusovci, studirajući pogotovo pravoslavlje, putujući po cijeloj Italiji. Prevodi velike svece pravoslavlja, u duhu ekumenizma Ivana Pavla II., prvi puta to objavljuje u časopisu Književna Rijeka. 1997. utemeljuje biblioteku Dvaju Srdaca, koja je do 2007. dospjela do 35 izdanja. 1998. utemeljuje tromjesečnik Zlatno pero, reviju koja redovito izlazi do danas (srpnja 2008. - 42. broj), gdje sam prevodi sa šest jezika, i s ekipom od petnaestak prevoditelja, objavljujući i svoje priloge, dnevnike, eseje i prozu.
Putuje po cijeloj Europi s ekumenskim ciljem (sve do Konstantinopolja i gore Atos), svjesno radeći da postane velikim književnikom ujedinjene kršćanske Europe na tragu Claudela. Sam organizira mnoge ekumenske susrete europskog i svjetskog dosega.
Svoja cjelokupna djela, radilo se o esejistici, pripovijetki, drami (teatru), romanu, pa i izdavaštvu, publicistici, ekumenskim susretima – naziva Teodramom, koji pojam je preuzeo od teologa Hans Urs von Balthasara.
Godine 2002. utemeljuje kazalište Teodramu croaticu s profesionalnim glumcima i redateljem, koja je njegovu Malu Tereziju izvodila u domovini i inozemstvu. Orla slomljenih krila izvodila je katolička omladina, amaterski, u domovini i BiH. Teatralog dr. Darko Gašparović je na tom temelju započeo predavanja o teaodramu kao novom žanru na sveučilištu.
Iako su do 2008. neka djela prevedena na rumunjski, engleski, njemački, upravo od te godine je započeo projekt prijevoda i na druge jezike: francuski, japanski, ruski...
2008. dobio je književnu nagradu Miroslav Krleža za cjelokupno književno djelo u kojem se, po mišljenju žirija, spajaju Katolička i Pravoslavna crkva, čime je pisac udario pečat epohi. Nagradu dodjeljuje Sveslavjansko književno društvo u Beogradu.
Časopis Zlatno pero kojeg Malešević uređuje ima svoju web stranicu Zlatnopero.com, gdje se nalazi opširni opis svih njegovih djela, s kritikama i sudovima, ne samo književnih znalaca i akademika, nego i biskupa, kardinala, svećenika, ali primjerice i likovna izložba slika i crteža njegovog pokojnog oca. Ne treba zapostaviti prevodilački rad u Zlatnom peru, koji je vrlo narastao, posebno s talijanskog i engleskog jezika, ali i francuskog (romani o vitezovima okruglog stola). Malešević je organizirao i napisao predgovore nekoliko likovnih izložbi, poput Pasionske baštine (1994.) ili izložbe pravoslavnih ikona (2007., Franjevačka galerija, Osijek), ili Anđela našeg vremena svoje majke.