Poziv za nove članove: Kolektiv 'Budi pčela"

Polonca Lovšin
Poziv za nove članove: Koletiv Budi pčela
 
 
Subdiscipline antropologije i sociologije koje se bave urbanim životom, kulturalni studiji, kulturna geografija i druge suvremene kritičke teorije koncipiraju grad kao proces, simultanost različitih varijeteta i nedovršenosti. Naglasak na čovjeku – pojedincu i zajednici – koji svojom svakodnevnom snalažljivošću adaptira, transformira, prisvaja i kreativno prerađuje fizički, izgrađen, zadani prostorni okoliš grada, ukida „svaki pretpostavljeni prostorni, arhitektonski i urbanistički determinizam“.[1] Humanistička geografija, kako navodi Laura Šakaja u knjizi Uvod u kulturnu geografiju, proširuje pojam  stanovanja uvodeći Heideggerov pojam obitavanje koji upućuje na fundamentalnu povezanost ljudskih bića i Zemlje. Obitavati je, tako, više nego stanovati. Po Anne Buttimer koju citira Šakaja, obitavati znači „živjeti na način koji je usklađen s ritmovima prirode, sagledavati život kao usidren u ljudskoj povijesti i usmjeren prema budućnosti, graditi kuću koja je svakodnevni simbol dijaloga s ekološkim i društvenim okolišem.“[2] Ova teorijska natuknica ujedno je i moguće polazište u promišljanju umjetničke prakse Polonce Lovšin. Arhitektica i kiparica po obrazovanju, ona problematizira svakodnevne prakse urbanoga života te u napuknućima do kojih dolazi uslijed  dodirivanja i preklapanja rutina i koncepata urbaniteta prepoznaje prostor invencije. Sama pak razvija sustave održivosti za autonomno preživljavanje  kao oblike otpora uspostavljenim zahtjevima ekonomije tržišta, kapitala i visoke tehnologije koji nas podjarmljuju pretvarajući nas u neutažive, ali poslušne  potrošače.  Kroz seriju projekata kreira  setove gadgeta  i osmišljava priručne energetske samoodržive sisteme. Primjerice, oprema cipele s visokim potpeticama, japanke ili kape solarnim ćelijama kojima proizvodi vlastitu struju za punjenje mobitela, pokretanje malog ventilatora protiv ljetne žege ili za slušanje svog nosača zvuka. Obrtanjem kišobrana konstruira sustav za navodnjavanje, ili pak osmišljava pokretnu jedinicu za stanovanje. Ne radi se tu o bijegu od tehnologije, već o izmicanju konsenzusu, o uspostavljanju osobne autonomne zone koja može funkcionirati izvan „postojeće ekonomske, društvene i prostorne strukture“ (Mateja Medvedič). Nadalje, ona aktivira upravo one prostorne i funkcionalne aspekte grada koje se ne uklapaju u normativni okvir urbane strukture poput gradskih farmi krava te koza i kokoši u gradovima. Podatak da pčele u Sloveniji odumiru i da je gradski pčelar u Kranju proizveo više meda nego njegov kolega na selu, bio je pokretač umjetničina istraživanja o pčelama. Ono je impliciralo raspravu o oblicima ponašanja ljudi kao i o stanju i statusu prirode što je otvorilo mogućnost da postavi smjelu tezu: da zaključi da je priroda prirodnija u gradu nego na selu.
To je ujedno i okvir projekta Kolektiv za oprašivanje, kojemu je varijanta izložba i performans  Poziv za nove članove: Kolektiv 'Budi pčela' . Umjetnica razvija sustav alata za urbano oprašivanje: različiti osobni uporabni predmeti, svakodnevna urbana oprema od klofera za tepih do elegantnih rukavica, malim se dodacima ekspresno pretvaraju u proteze, odnosno ekstenzije za oprašivanje. Na taj način opremljeno, ljudsko tijelo postaje instrument, ili, kako navodi Mateja Medvedič, „mobilna autonomna zona u stanju stalne pripravnosti“. Dok današnji javni, a pogotovo kulturni, diskurs preplavljuju distopijske teme, Polnca Lovšin konstruira urbanu utopiju u kojoj su aktivizam, solidarnost i suživot s prirodom pretpostavljeni oblici društvenosti. Pritom strategijom izvrtanja, posve paradokslano, dokazuje da je utopija moguća. Najprije, apsurdni sistemi održivosti koje razvija u ovom, kao i u drugim radovima, uvijek su funkcionalni čime se dokidaju kao apsurdni. Drugi oblik izvrtanja je humor. Humor subvertira stvarnost, igra se društvenim obrascima i, obrćući ih, dokazuje da nisu nužni. Edukacija koju izvodi Polonca Lovšin u Pozivu za nove članove  može se činiti kao igra, „kao da“ situacija u kojoj privremeno preuzimamo uloge. No i ovdje se ustvari radi o izvrtanju oblika, stalnoj izmjeni stvarnosti i igre, zauzimanju hibridne zone, odnosno stvaranju nove društvene forme. Radi se ustvari o ozbiljnom poslu koji ne samo da govori o ugroženosti planeta, već i našoj odgovornosti da neprestano probijamo granice konsenzusa jer je to, uostalom, moguće.
 
Irena Bekić   

Polonca Lovšin (1970. ) Diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljanite kiparstvo  te na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna gdje je završila i poslijediplomski studij  u skulpturi i novim medijima. Godine 2015. završila je doktorske studije u likovnoj umjetnosti, likovnom fakultetu Sveučilišta Bauhaus Weimar u Njemačkoj.
U radu je usredotočena je na samoorganizirane inicijative i alternativne oblike djelovanja u arhitekturi i urbanističkom planiranju. Realizirala je brojne projekte i dobitnica je mnogih nagrada i rezidencija.