Prijevodi za djecu: najgori ikad?
U proteklih nekoliko godina, zamjetno je opadanje kakvoće jezika u prevedenim sadržajima namijenjenima djeci. Mnogi producenti i izdavači izuzetno gledanih i čitanih sadržaja vode vrlo slabu brigu o jeziku, uvjereni da se publici uz šarene sličice može podvaliti ama baš sve. Međutim, i stručnjaci i roditelji sve glasnije izražavaju negodovanje, a pomaka nema. Ovaj će Književni petak stoga biti posvećen mladoj publici, odnosno potrebi da se djeci od najmanjih nogu ponude kvalitetni jezični sadržaji kako bi stasali u upućene i senzibilizirane govornike hrvatskoga jezika. Rapidno opadanje kakvoće jezika inače će rezultirati novim naraštajima kojima nijanse i ljepota hrvatskoga jezika nisu „u uhu“ te stoga ni „na jeziku“.
O toj temi razgovarat će se s prevoditeljicom, znanstvenicom i autoricom Andom Bukvić, koja je proteklih nekoliko godina mnogo pozornosti posvetila praćenju i analizi prevedenih sadržaja namijenjenih djeci. (P. M.)
Urednica i voditeljica je Petra Mrduljaš.
Prevodimo li djecu žednu (znanja) preko plitke vode književnosti?
Od svih problema kojima je hrvatska kultura bremenita, teško bi bilo pretpostaviti da je prevođenje knjiga i animiranih filmova za djecu jedan od važnijih. Ali, sudeći po tribini Književnoga petka posvećenoj toj temi, problemi su na tom polju „pregolemi“.
Petra Mrduljaš, urednica i voditeljica tribine, ovom je prigodom ugostila Andu Bukvić, iskusnu prevoditeljicu i lektoricu koju je tek slučaj naveo da se pozabavi ovom, do sada relativno skrivenom temom.
I sama majka male djece, igrom slučaja došla je u doticaj sa slikovnicama i popratnim tiskanim materijalima raznih franšiza crtanih filmova za djecu koji u velikoj mjeri okupiraju vrijeme i pažnju naših najmlađih. Svakom je prigodom sve više bila iznenađena lošom kvalitetom prijevoda, što ju je motiviralo da napravi malo istraživanje i proširi svoj uvid u prijevode književnosti za djecu. Rezultati tog istraživanja bili su poražavajući, kako za nju kao majku, tako i kao prevoditeljicu i lektoricu.
Daljnja rasprava, koja je uvelike uključila i posjetitelje, pokazala je svu dubinu problema: nije riječ samo o izoliranim slučajevima loših prijevoda nego o zrcaljenju žalosnog stanja u našem nakladništvu, koje se posebno manifestira u prijevodima dječje književnosti – temeljenog na potpuno pogrešnom shvaćanju – da je to područje nevažno, pa se stoga može raditi bez ikakvih kriterija. Diskusija je pokazala da stvari stoje dijametralno suprotno – upravo u tom području djeca usvajaju elementarna shvaćanja i doživljaje pisane riječi te bi stoga trebalo postaviti najrigoroznije kriterije, imajući na umu odgovornost za posljedice kvalitete književnosti, osobito prijevodne, koju djeci stavljamo u ruke.
Pitanje je, međutim, što se tu uopće može napraviti, s obzirom na improviziranu i nedorečenu društveno-ekonomsku strukturu koju volimo nazivati hrvatskim nakladništvom. Kad se tome dodaju često ideologizirane i na dnevnoj razini ispolitizirane rasprave o hrvatskome jeziku u našoj javnosti, može se zaključiti da je situacija nezavidna. Ipak, to ne znači da se treba predati i ne poduzimati ništa. Moguće je djelovati preko naših kulturnih institucija kao što su društva prevoditelja i druge, koje pokazuju želju za održavanjem kriterija kvalitete.
Prema odazovu publike kao i angažmanu posjetitelja u diskusiji, čini se da u odgovornim segmentima društva ima spasonosnog interesa za tu temu i da nije još sve izgubljeno. Koliko će se moći napraviti, kao i obično – pokazat će vrijeme.
Siniša Nikolić