Pripovijedanje u teoriji i praksi

U sklopu obilježavanja nacionalne manifestacije Mjesec hrvatske knjige, u Slobodnom pristupu Knjižnice Božidara Adžije, postavljena je izložba Pripovijedanje u teoriji i praksi. Izložba prezentira suvremene teorije pripovijedanja pokušavajući osvijestiti raznolike moduse uporaba pričanja priča i strategije pripovjednih praksi na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

Bilo jednom, a možda i nije... Iza sedam šuma i sedam gora, sedam rijeka i sedam mora... Negdje i nekad, ali ne znam gdje ni kad... Samo su neki od formulaičnih početaka priča koje su nam pričali roditelji, bake i djedovi, tete u vrtićima ili drugi nama važni i dragi ljudi. Rado se prisjećamo njihovih priča i ponekad ih prepričavamo u raznim društvenim prilikama i situacijama. Zašto su priče i pričanje ljudima toliko važne? Pitanje je to na koje ne postoji jednoznačan odgovor. No, kako navodi Srebrenka Peregrin u knjizi Umijeće pripovijedanja, ljudi su „bića koja neprestano stvaraju priče i zauzvrat pričama“ (Peregrin, 2024:8) stvaraju sebe. Praiskonska povezanost čovjeka i njegovih priča nije slučajna, vodi nas u daleku povijest, na početke razvoja međuljudske komunikacije u prvobitnoj zajednici na temelju ljudskog govora. Čovjek je jedino živo biće koje posjeduje sposobnost govora koji ga razlikuje od ostalih živih organizama na Zemlji. Ne postoje točni podaci o vremenu kad je čovjek progovorio, ali pretpostavlja se da je to moglo biti negdje s pojavom homo sapiensa, prije otprilike 300 000 - 200 000 godina na različitim nalazištima Europe i Afrike (Haviland, 2004:77).

Nagli razvoj i diferencijacija sive kore velikoga mozga, formiranje Brocinoga područja (centra u mozgu za produkciju govora, tj. za upravljanje motoričkom kontrolom govora) i formiranje govornog aparata, omogućili su razvoj govorne aktivnosti homo sapiensa. Prvi govor bio je oskudan, u komunikaciji se koristio mali broj riječi i bio je slabo artikuliran, no, ipak je postavio temelje za razvoj društvenosti kroz komunikaciju pripadnika neke zajednice i „obrazovanje“ čovjeka kao društvenog bića. Ljudi su društvena bića i potreba za „društvenošću" oduvijek je prisutna, ali tek s pojavom govora stvoreni su preduvjeti za razvoj kompleksnih društvenih odnosa karakterističnih za suvremena društva. Može se reći da je upravo sposobnost govorenja omogućila čovjeku stalni intelektualni i društveni razvoj na temelju komunikacije i suradnje s drugim ljudima. Pripadnost nekoj zajednici, koja se nakon pojave govora sporazumijevala govornom komunikacijom, olakšala je čovjeku preživljavanje. Tako nekadašnji „usamljeni“ sakupljač biljaka i „povremeni“ lovac koji dotad sam nije mogao savladati velike životinje, nakon što je uspostavio komunikaciju s drugim ljudima, u svom okruženju omogućio je sebi bolju koordinaciju lova i bogat ulov. Govorna aktivnost, ne samo da je čovjeku omogućila efikasniji lov i podjelu rada, pa time i veću mogućnost preživljavanja i opstanka, nego mu je omogućila i suptilnije kontakte među spolovima. Komunicirajući govorom čovjek je mogao detaljnije izreći svoje želje i osjećaje te tako izazvati interes suprotnog spola. Svladavši govornu komunikaciju čovjek je postao i nezaustavno pričalo priča, jer njegove svakodnevne komunikacijske interakcije s drugim ljudima bile su toliko uspješnije koliko su njihove priče bile bolje ispričane. Tako komunikacijski savjetnik i trener Krešimir Sočković ističe da su upravo „najbolji profesori na fakultetima, najbolji učitelji u školama i najbolje tete u vrtićima bile one osobe koje su znale dobro ispričati priču.“ (Sočković, 2023.).

No, jedna od važnih socijalnih funkcija priče i pričanja, jest i kulturni prijenos. Prema antropolozima i sociolozima Samovaru et al. te Havilandu  postoji konsenzus oko pet temeljnih obilježja svake kulture, a to su - kultura se uči, kultura se dijeli, kultura se temelji na simbolima, kultura je dinamičan i integrirani sustav. Pojedinci uče kulturu vlastitog društva tako da se ona prenosi na različite načine unutar zajednice u kojoj žive, a neki od tih načina prijenosa mogu se odnositi na prijenos kulture kroz usmenu tradiciju, primjerice priče, poslovice, mitove, legende te kroz svakodnevnu komunikaciju unutar obitelji, kao i kroz razne vidove umjetnosti. Prema navedenim antropolozima, možemo govoriti o raznim „prijenosnicima“ kulture, a neki od prijenosnika ključnih elemenata kulture jesu kulturne, obrazovne i vjerske institucije, kao i mediji, obitelj ili vršnjačke grupe. Veliki broj priča prisutan je u svakoj kulturi, a svaka od njih ističe neku od temeljnih društvenih vrijednosti, svaka od njih prenosi neku najvažniju ideju tog društva ili traga za istinom i smislom života, upućuje na moralno ispravne odluke, na prihvaćanje dobra i osudu zla. Osim društvene uloge prijenosa kulturnih vrijednosti, dobra priča ima i osobnu dobrobit za aktere u tom komunikacijskom procesu, a oni se odnose na veću povezanost unutar grupe, na razvijanje empatije i osjećaja pripadanja grupi, na veće međusobno razumijevanje i toleranciju te na veću mogućnost suradnje među pripadnicima neke zajednice. Uz postizanje većeg stupnja unutar grupne kohezije, pričanjem priča prenosimo drugim sudionicima tog procesa vlastite spoznaje i znanja, ponekad ih nastojimo podučiti nečemu ili im prenijeti određene informacije. Stoga svaka dobra priča mora imati svoj početak i kraj, kao i vrhunac, treba biti dobro organizirana, upečatljiva, lako pamtljiva i svakako primjenjiva za slušatelje (Peregrin, 2024:8).
Antropolozima su uz mitove i legende osobito zanimljive narodne priče koje im pružaju dokaze za međukulturne kontakte, tako se isti motiv može pronaći u pričama koje potječu iz afričke kulture i u onima koje potječu iz europske kulture, bez mogućnosti utvrđivanja prvobitnog izvora.

„Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u slijedu poznatih političkih zbivanja koja kulminiraju izlaskom studentskih masa na europsku političku pozornicu, i znanost o književnosti podliježe zahtjevima za demokratizacijom svojega predmetnog područja. Ne samo što poezija, kao privilegiran predmet interesa npr. angloameričke Nove kritike ili ruskoga formalizma, polagano ustupa mjesto popularnijoj pripovjednoj prozi, nego se i pojam pripovijedanja nastoji protegnuti na nova područja. Još je Northorp Frye u Anatomiji kritike (1957.) znatno obogatio, u ono vrijeme, ustanovljen književni kanon proznom romancom (Manzoni, Emili Bronte s točkicama, Hawthorne), ispovjednom prozom (Sv. Augustin, Rousseau), eruditsko-intelektualnim (Swift, Rabelais) i enciklopedijskim oblicima (Biblija i sve ostale svete knjige), ali prava demokratizacija književno znanstvenog predmeta nastupa tek sa strukturalističkom naratologijom (koju Tzvetan Todorov sredinom 60-tih godina ambiciozno definira kao „znanost o pripovjednom tekstu“, la science du récit). Uključivanjem usmenih, narodnih, drevnih, egzotičnih, ali i suvremenih trivijalno-književnih i znanstvenih formi, ona je nadomjestila elitni pojam umjetničke proze (fiction), neutralnijim i obuhvatnijim pojmom pripovjednog teksta (récit) koji više ne priznaje granice između mita i romana, znanstvenog i književnog pripovijedanja, svakodnevne priče i novele. Tako je opće ozračje dekolonizacije, omasovljenja kulture i otvaranja akademske institucije, karakteristično za spomenute godine, ostavilo traga i u onodobnoj znanosti o književnosti.“ (Biti, 2002: 7)

„Teorijski napori da se opišu misaoni pravci kraja tisućljeća nisu uvijek bez unutarnjih kontradikcija. Jedna je od njih dvojstvo koje se odnosi  na čovjekovu sposobnost da pripovijedanjem uobličuje svijet i vlastitu povijest: s jedne strane, postmoderno je stanje opisano kao kraj velikih priča, a s druge je strane označeno sintagmom narativnog obrata. Prva bi od ovih dviju dijagnoza podrazumijevala kraj progresivne perspektive, kraj događajnosti  i s njime kraj pripovijedanja; druga naprotiv upućuje da je svaki ljudski kontakt sa svijetom i poviješću oduvijek obilježen narativnošću, a da je postmoderno doba posebno po tome što je toga svjesnije nego prethodna razdoblja. Je li riječ uistinu o kontradikciji, odnosno o tome da, s jedne strane, više nismo u stanju pripovijedati, a s druge, ne činimo drugo do pripovijedamo?“ (Badurina, 2015: 365)

„Priče nam nude korijene i sigurnost. Razmatrajući i analizirajući različite priče i načine njihova prenošenja, dolazimo do zaključka da, unatoč suvremenim medijima, pričanje, naracija, neće nestati. Ne može se poreći da računala i internet, pojava hiperteksta i multimedijske fikcije, odnosno hiperfikcije, ugrožavaju ideju kontinuiranoga iskustva kakva je bila posredovana tradicionalnom linearnom naracijom. Međutim, to još uvijek ne znači da smo došli do kraja priče i pričanja. Kad bi priče nestale, nestalo bi ono bitno ljudsko kad kažemo: Pričaj mi… o svemu.“ (Štanger-Velički,  2024: 14-15)

Poveznicom na naš katalog možete pristupiti pričama zastupljenim u bogatom fondu Knjižnice Božidara Adžije.

 

Izvori:

1.         Haviland, William A. Kulturna antropologija. Jastrebarsko : Naklada Slap, 2004.
2.         Peregrin, Srebrenka. Umijeće pripovijedanja : vodič za pričanje priča. Zagreb : Školska knjiga, 2024.
3.         Samovar, Larry A.; Porter, Richard E.; McDaniel, Edwin R. Komunikacija između kultura. Jastrebarsko : Naklada Slap, 2013.
4.         Sočković, Krešimir. Pričanje priča - Tri pitanja za vikend. URL: https://www.youtube.com/watch?v=rDjzP0z7xkA (2024-10-10)
5.         Škiljan, Dubravko. Pogled u lingvistiku. Rijeka : Naklada Benja, 1994.
6.         Štanger-Velički, Vladimira. Pričanje priča - stvaranje priča : povratak izgubljenomu govoru. Zagreb : Alfa, 2014.
7.         Štanger-Velički, V. Pričanje priča - stvaranje priča. Zagreb : Ala, 2024.
8.         Biti, V. Performativni obrat teorije pripovijedanja. // Politika i etika pripovijedanja / uredio Vladimir Biti; [tekstove preveli Ana Juričić ... et al.]. - Zagreb : Hrvatska                              sveučilišna naklada, 2002. 
9.         Badurina, N. Neizrecivo veliko i male priče. Očuđeni mit u suvremenom hrvatskom romanu. // O pričama i pričanju danas / urednice Jelena Marković i Ljiljana Marks ;                    [prijevod sa slovenskog Ozreb Biti]. - Zagreb : Institut za etnologiju i folkloristiku, 2015.