„Priprema, pozor… knjižnica! Tijelo, pokret, ples“
„Priprema, pozor… knjižnica! Tijelo, pokret, ples“
seminar za knjižničarke i knjižničare te širu javnost
Organizacijski odbor: Irena Bekić, Petra Dolanjski Harni, Željko Vrbanc
Mjesto i vrijeme održavanja: Knjižnica S. S. Kranjčevića (Knjižnice grada Zagreba) 1. 10. 2021., 9.30 – 14 sati„Priprema, pozor… knjižnica!“ projekt je koji kroz različite umjetničke izraze objedinjuje odrasle i djecu. U njegovoj je osnovi ideja da umjetnost kao medij povezuje, aktivira, propituje te umjesto konačnog odgovora, omogućuje postavljanje pitanja i sagledavanje stvari iz različitih perspektiva.
Polazište projekta je pozicija institucije knjižnice, kao dijela dominantne kulturne i društvene paradigme, kroz koju određene teme, pozicije ili gledišta imaju veću vidljivost, dok je s druge strane, u svojoj biti, sveobuhvatna i uključiva. Stoga koristimo mogućnost da kritički i angažirano promišljamo teme kojima se bavimo. Tako temom „Tijelo, pokret, ples“ naglašavamo relacijski karakter tijela pri čemu ono, kroz temu plesa, postaje umjetnički i društveno relevantno za propitivanje društvenih pozicija, razumijevanje šireg sociokulturnog konteksta, kao i povijesnog trenutka. Cilj je projekta, s pomoću knjižničnih resursa i edukativnog potencijala umjetnosti, stvaranje edukativno-kulturne platforme i promicanje knjižnice kao javnog, pravednog i nužnog kulturnog prostora. U konačnici, projektom se pronalaze načini na koje umrežavanje knjižnične djelatnosti i umjetnosti može pridonijeti uključivanju, suradnji, edukaciji i komunikaciji korisnika te stvaranju nove publike.
9.30 – 9.45
Uvod
Irena Bekić, Petra Dolanjski Harni, Željko Vrbanc: Predstavljanje projektne knjižice „Priprema, pozor… kazalište! Praktični prilog kritičkom knjižničarstvu“
9.45 – 10.45
Razgovor
Una Bauer i Mihaela Devald Roksandić: Balet i njegova budućnost
10.45 – 11.45
Razgovor
Alexandra Madsen i Kristina Paunovski: Ples i popularna kultura
Pauza
12.15 – 13.15
Predavanje
Sibila Petlevski: Suvremeni pogled na srednjovjekovnu maniju plesa
13.15 – 13.45
Zaključci
Zbog epidemioloških mjera broj sudionika ograničen je na 12, uz obvezatno pridržavanje preporučenih epidemioloških mjera (uporaba zaštitne maske i dezinficijensa). Molimo zainteresirane da se prijave na email petra.dolanjski@kgz.hr ili irena.bekic@kgz.hr.
Financijska podrška: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Knjižnice grada Zagreba u Godini čitanja
SAŽETCI
Una Bauer i Mihaela Devald Roksandić: Balet i njegova budućnostU ovom ćemo se razgovoru posvetiti življenom iskustvu baleta nekadašnje prvakinje baleta, a današnje baletne majstorice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Mihaele Devald Roksandić. Nakon što je ostvarila velike uloge u baletnom repertoaru, Mihaela je odlučila nastaviti svoje školovanje kao baletna pedagoginja, prvo na Akademiji dramske umjetnosti, a potom i na diplomskom studiju Pedagogije na FFZG-u.
Njezino se razumijevanje baleta mijenjalo pod utjecajem suvremenih pedagoških spoznaja, kritičkih pogleda na baletnu estetiku, sociokulturnih i političkih promišljanja vezanih uz balet kao umjetničku, ali i kulturološku i ideološku, formu. U razgovoru ćemo analizirati put od ranih dječjih dana slijepe vjere i poslušnosti do današnjeg dubokog razumijevanja složenosti baletne forme, ali i društvenih promišljanja koja utječu na njezinu transformaciju.
Alexandra Madsen i Kristina Paunovski: Ples i popularna kultura
Ples u popularnoj kulturi odražava njegova različita lica. Danas, pomoću tehnologije, još aktivnije svjedočimo tome kako je ples posvuda. Pleše se na TikToku, YouTube kanalima, na ulicama, na televiziji, filmovima, Vimeu i ostalim digitalnim aplikacijama. Plešu svi, od djece do profesionalaca.
Ples općenito, a posebice u sadašnjem trenutku „digitalnog života“, pokazuje svoju prilagodljivu i višenamjensku prirodu. Specifično, ples i popularna kultura njeguju dugotrajni odnos pod nazivnikom zabave i afirmacije popularnih trendova. Za ples se može reći da ima široku namjenu, od sveopće ljudske aktivnosti kao užitka kretanja, pa sve do sofisticiranosti umjetničkog plesa. No, reprezentacija plesa u popularnoj kulturi od velikog je utjecaja na šire plesno obrazovanje. Odbacivanje najnovijih trendova u popularnoj kulturi i plesu moglo bi dovesti do negiranja potencijala za umjetnički, pedagoški, ali i ekonomski smisao plesa u 21. stoljeću. Danas djeca nisu doživjela svijet u kojem uporaba tehnologije i rasprostranjenost popularne kulture u njihovom obrazovanju i svakodnevnom životu nisu prisutni. Većina djece redovito koristi napredne tehnologije. Očito je da ples, također, nudi i mjesto za širenje osjećaja za sebe i svijet. Studenti plesa fizički istražuju načine stvaranja svijeta, namjerno krećući svoja tijela kroz prostor i vrijeme, dok informacijske i komunikacijske tehnologije zamjenjuju stvarni kinetički prostor. Razlika između ova dva prostora zasigurno utječe na razvoj plesa, ali i njegove edukativne pristupe. Osim toga, virtualni kinestetički prostor, kao dio nove stvarnosti, važan je čimbenik koji utječe ne samo na prisutnost plesa u popularnoj kulturi već i na razvoj alata i imaginacije plesnog tijela danas. U razgovoru s Kristinom Paunovski Kekicom, plesnom pedagoginjom i koreografkinjom iz Rijeke koja njeguje urbani plesni stil, otvorit će se pitanje odnosa popularne kulture i plesne edukacije. Osim toga, raspravljat će se o karakteru suvremenosti popularnog plesa te o povezanosti suvremenih umjetničkih plesnih alata i popularnih trendova. Kristina Paunovski je pedagoginja koja vješto miješa različite pristupe i discipline u svojoj plesnoj praksi, bivajući na kreativnoj granici između popularne kulture i umjetnosti.
Sibila Petlevski: Suvremeni pogled na srednjovjekovnu maniju plesa
Fenomen takozvane manije plesa – jedne od velikih misterija srednjega vijeka – još uvijek je ostao
nerazjašnjen. Justus Friedrich Karl Hecker, profesor medicine, predstavnik trećega naraštaja liječničke obitelji iz Erfurta, objavio je dvije poticajne, detaljima bogate, knjige za koje bismo danas rekli da pripadaju interdisciplinarnome području medicinskih društvenih znanosti. Prvo je objavio Crnu smrt (1832.), a zatim, iste godine, i studiju pod naslovom Manija plesa, endemska srednjovjekovna bolest. Heckerova analiza dva tipa masovne zaraze je i danas bez premca: jednu vrstu zaraze, koju on opisuje, izazvala je bakterija bubonske kuge poznata kao Yersinia pestis, dok je za drugu vrstu zaraze Hecker morao sam smisliti odgovarajući naziv. Naziv koji je iznašao bio je mentalna kuga, a radilo se o fenomenu koji se prvo manifestirao na skupini plesača iz mjesta Alix-la-Chapelle, godine 1374., kad je zabilježeno, kao što navodi Hecker, „nekoliko tisuća slučajeva neizlječiva mentalnog poremećaja popraćenih gnjusnim tjelesnim izobličenjima“. Srednjovjekovna je koreomanija bila takozvana nelokalna pojava golemih razmjera koja je uključivala veće grupe ljudi, stotine odjednom, a te je grupe povezivala ista i istodobna aktivnost – nekontrolirano plesanje.
Ne postoji usuglašenost u vezi s uzrokom te pojave, i premda su u nekim slučajevima, posebno u Aachenu Schaarenu (Aix-la-Chapelle), neki od pokazatelja bolesti u određenoj mjeri upućivali na trovanje ergotom, danas u toj simptomatologiji prepoznajemo neurološke poremećaje pokreta, ali temi možemo pristupiti i iz nekih drugih istraživačkih polazišta, čemu sam i osobno nastojala pridonijeti u radu Choreomanic NeuroDance and Its Aesthetics: Dance Research and Controversies Connected to Cognitive Neuroscience and Meme Theory objavljenom 2017. godine u zborniku radova Taboo-Transgression-Transcendence in Art and Science. Poglavlje posvećeno koreomaniji objavila sam i u knjizi Kazalište srama: novoteatrološki ogledi.
Početno zapažanje, od kojega sam krenula u razradu ove teme, bilo je u pretpostavci da je moguće razaznati nešto što bih, u skladu s Dawkinsovom teorijom, mogla nazvati memepleksom
„plesne kuge“ te da je mem pokreta, i uz njega vezan memski sklop, utemeljen na fiziološkom, psihogenom i socijalnom mehanizmu uzajamnog oponašanja. Uvjerena sam da se – upravo na primjeru koreomanije – produbljuje pojam recipročnog mimezisa, kako ga je imenovao Rene Girard 1972. godine, u smislu generatora društvenog. Tu se, naime, radi o uzajamnom oponašanju kao nekoj vrsti „neurološkog baždarenja“ ljudske vrste, ali i o mimetskoj uzajamnosti koja ima reprezentacijsku dimenziju. Uzajamno oponašanje je i put kojim se ostvaruje odnos ja i drugoga – pri čemu postoje sličnosti u tvorbi predstava ja i drugoga, pri čemu se otvaraju složena pitanja vezana uz tvorbu intersubjektivnog identiteta. Naposljetku, jedno od mogućih objašnjenja masovnosti fenomena „zaražavanja“ pokretom vidim i u mogućnosti intersubjektne simpatije koja se uspostavlja putem otjelovljene prakse, a upravo je ta praksa jedno od najvažnijih pitanja kojim se danas bavi teorija izvedbe.
U posljednje vrijeme sam temu proširila uvidima u mitsko-ritualne korijene glazbeno- plesnoga žanra napuljske i sicilijanske tarantele. Tarantizam – kao fenomen čija se ritualna
prethodnica može pronaći u antičkoj kulturi – povezan je sa sferom zapretenih osjećaja: govori o ugnjetavanju, patnji, potisnutom erosu. Glazba je obično bila vrlo glasna i brzih ritmičkih obrazaca ekstatičnog djelovanja, kao u drevnim bakanalijama. Već se iz spisa Giorgia Baglivia (1668. – 1707.) može početi izvoditi teza o odnosu tarantizma i potlačenosti žena; represije čuvstava u svakodnevnom životu koje je na tome prostoru kroz niz stoljeća znalo pronaći ispušni ventil u „malom karnevalu žena", gdje se kroz simulaciju bolesti otvarala mogućnost plesa kao oblika oslobađanja ženskoga tijela. Wilhelm Bergsøe, danski književnik i entomolog, proveo je u Italiji duga razdoblja istraživanja. On je 1867. godine započeo prijateljstvo s Ibsenom na otoku Ischia, blizu Napulja. Ibsen je očito znao za Bergsøeovu raspravu o fenomenu tarantizma i plesu tarantela, pa je ta tema ušla i u njegovu Lutkinu kuću. Nije slučajno što Nora pleše upravo tarantelu.
Početno zapažanje, od kojega sam krenula u razradu ove teme, bilo je u pretpostavci da je moguće razaznati nešto što bih, u skladu s Dawkinsovom teorijom, mogla nazvati memepleksom
„plesne kuge“ te da je mem pokreta, i uz njega vezan memski sklop, utemeljen na fiziološkom, psihogenom i socijalnom mehanizmu uzajamnog oponašanja. Uvjerena sam da se – upravo na primjeru koreomanije – produbljuje pojam recipročnog mimezisa, kako ga je imenovao Rene Girard 1972. godine, u smislu generatora društvenog. Tu se, naime, radi o uzajamnom oponašanju kao nekoj vrsti „neurološkog baždarenja“ ljudske vrste, ali i o mimetskoj uzajamnosti koja ima reprezentacijsku dimenziju. Uzajamno oponašanje je i put kojim se ostvaruje odnos ja i drugoga – pri čemu postoje sličnosti u tvorbi predstava ja i drugoga, pri čemu se otvaraju složena pitanja vezana uz tvorbu intersubjektivnog identiteta. Naposljetku, jedno od mogućih objašnjenja masovnosti fenomena „zaražavanja“ pokretom vidim i u mogućnosti intersubjektne simpatije koja se uspostavlja putem otjelovljene prakse, a upravo je ta praksa jedno od najvažnijih pitanja kojim se danas bavi teorija izvedbe.
U posljednje vrijeme sam temu proširila uvidima u mitsko-ritualne korijene glazbeno- plesnoga žanra napuljske i sicilijanske tarantele. Tarantizam – kao fenomen čija se ritualna
prethodnica može pronaći u antičkoj kulturi – povezan je sa sferom zapretenih osjećaja: govori o ugnjetavanju, patnji, potisnutom erosu. Glazba je obično bila vrlo glasna i brzih ritmičkih obrazaca ekstatičnog djelovanja, kao u drevnim bakanalijama. Već se iz spisa Giorgia Baglivia (1668. – 1707.) može početi izvoditi teza o odnosu tarantizma i potlačenosti žena; represije čuvstava u svakodnevnom životu koje je na tome prostoru kroz niz stoljeća znalo pronaći ispušni ventil u „malom karnevalu žena", gdje se kroz simulaciju bolesti otvarala mogućnost plesa kao oblika oslobađanja ženskoga tijela. Wilhelm Bergsøe, danski književnik i entomolog, proveo je u Italiji duga razdoblja istraživanja. On je 1867. godine započeo prijateljstvo s Ibsenom na otoku Ischia, blizu Napulja. Ibsen je očito znao za Bergsøeovu raspravu o fenomenu tarantizma i plesu tarantela, pa je ta tema ušla i u njegovu Lutkinu kuću. Nije slučajno što Nora pleše upravo tarantelu.
BIOGRAFIJE SUDIONICA
UNA BAUER (Zagreb, 1978.), po završetku studija komparativne književnosti i filozofije na FFZG-u u Zagrebu, nekoliko je godina radila u Centru za dramsku umjetnost kao asistentica za kazališni program te objavljivala tekstove o kazalištu i plesu u raznim publikacijama. Zahvaljujući doktorskoj stipendiji preselila se u London gdje je živjela od rujna 2006. do početka 2010. Na Queen Mary University of London doktorirala je s tezom o ideji neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu. Po povratku u Zagreb počela je predavati na Odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti, gdje je danas zaposlena u nastavno-znanstvenom zvanju docentice na Odsjeku dramaturgije. Drži
kolegije kao što su Ples i teorija; Izvedba, Internet i društveni mediji; Kazalište i politika; Tragedija i popularna kultura; Teorijsko istraživanje; Emocije i afekti u izvedbenim umjetnostima i dr. Tekstove najčešće objavljuje na portalu Kulturpunkt ili u časopisu Gordogan. Suradnica je na projektu Naracije straha Instituta za etnologiju i folkloristiku koji financira Hrvatska zaklada za znanost. U sklopu projekta objavljena su dva zbornika, Naracije straha (2019.) i Encountering Fear (2021.) koje je uredila zajedno s Natkom Badurinom, Renatom Jambrešić Kirin i Jelenom Marković. Objavila je knjigu o kazalištu, plesu i svemu ostalom, uključujući džemperiće za čajnik i bicikle, Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima (Novi Gordogan, 2015.). Objavila je i knjigu dubinskih intervjua s članovima skupine BADco., pod naslovom BADco. : Vježbanje nemogućeg (Centar za dramsku umjetnost i Umjetnička organizacija Oaza, 2021.).
MIHAELA DEVALD ROKSANDIĆ (Vinkovci, 1970.), nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu, odlazi na stručno usavršavanje u Moskvu. Od 1988. članica je ansambla Baleta HNK u Zagrebu, 2003. postaje prvakinja baleta, a 2016. baletna majstorica. Tijekom karijere ostvarila je mnoge glavne i
velike uloge u baletnom repertoaru: Odeta/Odilija u Labuđem jezeru, Giselle u Giselle; Vila Šećera i Snježna Kraljica u Orašaru, Marguerite Gauthier u Dami s kamelijama, Vila Jorgovana u
Trnoružici, Dama u crvenom u Pjesmama ljubavi i smrti, Jela u Đavlu u selu, Majka u Domu Bernarde Albe i druge. Godine 2016. završava preddiplomski studij baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a 2019. završava diplomski studij Pedagogije na FFZG-u. Objavljuje stručne članke i tekstove s plesno-pedagoškog područja na internetskom portalu Plesna scena te u časopisima Kretanja i Narodna umjetnost. Surađuje s plesnim odsjekom Akademije dramske umjetnosti kao vanjska suradnica te provodi seminarsku nastavu kolegija pedagogije. Dobitnica je dvije Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u baletu, Dekanove nagrade Akademije dramske umjetnosti te Rektorove nagrade za rad O objektivizaciji balerine; promišljanja feminističke kritike baleta.
ALEXANDRA MADSEN (Pula, 1978.), umjetnička je ravnateljica i suosnivačica MASA DANCE COMPANY zajedno s Ognjenom Vučinićem. Voditeljica je i organizatorica plesnih edukativnih programa u D/E/P - u koji je dio djelatnosti Masa dance company. Ima dugogodišnje bogato iskustvo kao članica
Zagrebačkog plesnog ansambla te u suradnjama s domaćim umjetnicima i institucijama (INK, HNK Ivan Pl. Zajc, Zagrebački plesni centar, Tjedan suvremenog plesa, Plesni centar Tala, Žak Valenta, Liliana Rezsnik, Marjana Krajač i mnogi drugi). Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2014. za najbolje plesno ostvarenje u predstavi Hermafroditi duše autora Žaka Valente, a kao
koreografkinja, dobitnica je brojnih prestižnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Zajedno s Ognjenom Vučinićem dobitnica je Nagrade kritike na Festivalu koreografskih minijatura 2011. godine te Grand prix nagrade na 6. Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru za predstavu TI u produkciji Masa dance company. Svoju akademsku edukaciju nastavlja na Akademiji dramske umjetnosti te završava studij za nastavnika suvremenog plesa. Trenutno je na diplomskom studiju Dramaturgija izvedbe. Predaje predmet Scenske prakse u srednjoj školi za suvremeni ples pri Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici, a također je i stalna suradnica i predavačica na Institutu za umetničku igru u Beogradu na BA i MA plesnim studijima suvremenog plesa. Živi i radi u Zagrebu.
UNA BAUER (Zagreb, 1978.), po završetku studija komparativne književnosti i filozofije na FFZG-u u Zagrebu, nekoliko je godina radila u Centru za dramsku umjetnost kao asistentica za kazališni program te objavljivala tekstove o kazalištu i plesu u raznim publikacijama. Zahvaljujući doktorskoj stipendiji preselila se u London gdje je živjela od rujna 2006. do početka 2010. Na Queen Mary University of London doktorirala je s tezom o ideji neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu. Po povratku u Zagreb počela je predavati na Odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti, gdje je danas zaposlena u nastavno-znanstvenom zvanju docentice na Odsjeku dramaturgije. Drži
kolegije kao što su Ples i teorija; Izvedba, Internet i društveni mediji; Kazalište i politika; Tragedija i popularna kultura; Teorijsko istraživanje; Emocije i afekti u izvedbenim umjetnostima i dr. Tekstove najčešće objavljuje na portalu Kulturpunkt ili u časopisu Gordogan. Suradnica je na projektu Naracije straha Instituta za etnologiju i folkloristiku koji financira Hrvatska zaklada za znanost. U sklopu projekta objavljena su dva zbornika, Naracije straha (2019.) i Encountering Fear (2021.) koje je uredila zajedno s Natkom Badurinom, Renatom Jambrešić Kirin i Jelenom Marković. Objavila je knjigu o kazalištu, plesu i svemu ostalom, uključujući džemperiće za čajnik i bicikle, Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima (Novi Gordogan, 2015.). Objavila je i knjigu dubinskih intervjua s članovima skupine BADco., pod naslovom BADco. : Vježbanje nemogućeg (Centar za dramsku umjetnost i Umjetnička organizacija Oaza, 2021.).
MIHAELA DEVALD ROKSANDIĆ (Vinkovci, 1970.), nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu, odlazi na stručno usavršavanje u Moskvu. Od 1988. članica je ansambla Baleta HNK u Zagrebu, 2003. postaje prvakinja baleta, a 2016. baletna majstorica. Tijekom karijere ostvarila je mnoge glavne i
velike uloge u baletnom repertoaru: Odeta/Odilija u Labuđem jezeru, Giselle u Giselle; Vila Šećera i Snježna Kraljica u Orašaru, Marguerite Gauthier u Dami s kamelijama, Vila Jorgovana u
Trnoružici, Dama u crvenom u Pjesmama ljubavi i smrti, Jela u Đavlu u selu, Majka u Domu Bernarde Albe i druge. Godine 2016. završava preddiplomski studij baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a 2019. završava diplomski studij Pedagogije na FFZG-u. Objavljuje stručne članke i tekstove s plesno-pedagoškog područja na internetskom portalu Plesna scena te u časopisima Kretanja i Narodna umjetnost. Surađuje s plesnim odsjekom Akademije dramske umjetnosti kao vanjska suradnica te provodi seminarsku nastavu kolegija pedagogije. Dobitnica je dvije Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u baletu, Dekanove nagrade Akademije dramske umjetnosti te Rektorove nagrade za rad O objektivizaciji balerine; promišljanja feminističke kritike baleta.
ALEXANDRA MADSEN (Pula, 1978.), umjetnička je ravnateljica i suosnivačica MASA DANCE COMPANY zajedno s Ognjenom Vučinićem. Voditeljica je i organizatorica plesnih edukativnih programa u D/E/P - u koji je dio djelatnosti Masa dance company. Ima dugogodišnje bogato iskustvo kao članica
Zagrebačkog plesnog ansambla te u suradnjama s domaćim umjetnicima i institucijama (INK, HNK Ivan Pl. Zajc, Zagrebački plesni centar, Tjedan suvremenog plesa, Plesni centar Tala, Žak Valenta, Liliana Rezsnik, Marjana Krajač i mnogi drugi). Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2014. za najbolje plesno ostvarenje u predstavi Hermafroditi duše autora Žaka Valente, a kao
KRISTINA PAUNOVSKI (Rijeka), trenutno je studentica Akademije vizualnih umjetnosti AVA u
Ljubljani. Prethodno je završila Menadžment događaja i slobodnog vremena, univ. bacc. oec. (FMTU) te studirala na plesnoj akademiji AHK-Amsterdam School of the Arts, smjer plesne pedagogije (2010.– 2011.). Voditeljica je Plesnog centra K2K gdje podučava ples, koreografira te djeluje kao moderatorica. Osnivačica je ARTissue platforme koja se bavi istraživanjem pokreta i vizualnih umjetnosti. U svom se radu fokusira na istraživanje contemporary i hip hop vokabulara. Polje njezinog interesa su granice između fizičkog i virtualnog, underground i komercijalnog te je angažirana i na inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama. Autorica radova Body Exhibition - Izložba tijela, predstave ARTissue - Situacije, Izložba fotografija, te različitih site-specific performansa. Trenutni angažman ostvaruje u HNK Ivana pl. Zajca u ulozi koreografkinje u novoj predstavi talijanske drame Alfa Romeo Jankovits. Plesala je u mjuziklu EVITA, predstavi HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, kao izvođačica sudjelovala je u predstavama Grit, Games of Zen, Jukebox itd. Organizatorica je festivala kreativnosti: kRIˈeɪshən project 14’15'17 u Rijeci.
SIBILA PETLEVSKI (Zagreb, 1964.) prozna spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica. Doktorica je filoloških znanosti, redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Članica je L’Académie Mallarmé i l’Académie Européenne de Poésie. Predsjednica Hrvatskog PEN centra (2001. – 2005.). Članica međunarodnog upravnog odbora Internacionalnoga PEN-a (2002. – 2007.) Objavila dvadesetak knjiga različitih žanrova, od beletrističkih do znanstvenih. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor, Nagrade Grada Zagreba, međunarodne nagrade The Crystal Vilenica Award za poeziju, nagrade Poeteka međunarodnog festivala poezije, nagrade Petar Brečić za doprinos teorijskoj dramaturgiji. Drama Eisgeneral nagrađena je u europskoj selekciji Berliner Festspiele TT Stückemarkt (2005.), a drama Lyrebird nagrađena je međunarodnom selekcijom Women Playwrights' International (Cape Town, 2015.). Roman Vrijeme laži (2009.), prvi dio trilogije Tabu, osvojio je književnu nagradu Tportala 2010. za roman godine. Nacionalno i internacionalno je antologizirana autorica. Urednica u domaćim i stranim časopisima. Od 2014. godine članica je međunarodnog savjeta časopisa INDECS – Interdisciplinary Description of Complex Systems. Od godine 1993. do 2014. članica je uredništva i operativna urednica časopisa za književnost Republika (preimenovanog u Književna republika). Od 1993. do 1995. godine uređivala je književne stranice dvotjednika za kulturu Vijenac, od 2001. do 2004. bila je urednica hrvatske poezije u međunarodnom elektroničkom
Izbor iz bibliografije:
Romani: Francuska suita. Meandar, Zagreb 1996., Fraktura, 2007.; Koreografija patnje. Konzor, Zagreb 2002.; Noćni trening. Fraktura, 2006.; Moj Antonio Diavolo. Fraktura, 2007.; Vrijeme laži –Tabu 1). Fraktura, 2009.; Bilo nam je tako lijepo! – Tabu 2). Fraktura, 2011.; Stanje sumraka – Tabu 3. Fraktura, 2013.
Knjige poezije: Kristali. Gradus, Zagreb 1988.; Skok s mjesta. Split 1990.; Sto aleksandrijskih epigrama. SGI, Zagreb 1993.; Babylon. Pandora, Zagreb 2000.; Heavy Sleepers. Canvas, Zagreb 2002.; Spojena lica (Joined Faces), HDP-Durieux, Zagreb 2006.; Les Mots de passe de l’oubli. Galerie Librairie
L’Ollave: Rustrel, 2013; La oración azteca / Caras unidas, La Zonámbula: Guadalajara 2019.
Drame: Cagliostro Forever, libreto, 2000.; Ledeni general (Eisgeneral), 2005.; Rimbaud’s House, 2007.; Lyrebird, 2014.
Teatrološke knjige: Simptomi moderniteta (Symptoms of Modernity). Hrvatski centar ITI - UNESCO, Zagreb 2000.; Kazalište suigre. Antibarbarus, Zagreb 2001: Prostor razmjene. Uvodna studija o Gavellinoj potrazi za metodologijom kulturalne povijesti. U: Branko Gavella. Dvostruko lice govora. Branko Gavella. Ur. Petlevski, S., CDU, Zagreb 2005.; Drama i vrijeme. Hrvatski centar ITI - UNESCO, Zagreb 2008.; Spaces of Identity in the Performing Sphere. Ur. Sibila Petlevski i Goran Pavlić. Fraktura
– ADU, Zagreb 2011.; Kazalište srama. Novoteatrološki ogledi. Leykam International, Zagreb 2015.