Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?

Umjetnici:  Mihael Giba i Ivana Tkalčić
Kustosica: Mirna Rul

Izložba „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“ Mihaela Gibe i Ivane Tkalčić svojevrsni je nastavak i smještanje u fizički prostor „Projekta PIAQ5454“, programa kojeg je Greta, ostavši bez galerije, pokrenula u online formatu (http://greta.hr/projekt-piaq5454/). Upravo je gubitak vlastitog izlagačkog prostora predstavljao polazišnu točku za promišljanje pojma prostora u njegovu najširem smislu.

PIAQ5454 je, prema nekadašnjem vojnom kodu, bila georeferentna pozicija Aerodroma Željava smještenog u istoimenom selu na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovo se naselje okruženo planinama, koje danas broji tek nekoliko desetaka stanovnika, nalazilo na geostrateškoj osnovici bivše države, dovoljno duboko u jugoslavenskom teritoriju, da omogući dugotrajno odolijevanje mogućim invazijama. Podzemni objekti Aerodroma Željava, građeni po uzoru na slične u Švedskoj, konstruirani su kako bi izdržali čak i nuklearne napade. Nazivali su ih Klek ili O-505 (Objekt 505), a u okolici Željave, pa i šire, kružila je anegdota kako se upravo u tim podzemnim objektima provodi tajna operacija razvijanja jugoslavenskog svemirskog programa koji je napredniji od onog sovjetskog ili američkog. No, jugoslavenska misija na Mjesec nije nikad realizirana, jer je Tito, prema predaji, program odlučio prodati Amerikancima, koji su, ako je vjerovati ovoj znanstveno-fantastičnoj pripovijesti, svoju misiju uspješno realizirali upravo zahvaljujući njemu. Spomenuti geostrateški kod poslužio nam je kao simbolička referenca za sve ono što pojam “prostora” može obuhvaćati - od jedne sićušne točke na Zemlji, pa sve do najšireg svemirskog prostranstva - jer Mjesec nam, u ovoj priči, nipošto nije granica.

Prostor je, još od antike, bio jedan od temeljnih pojmova filozofije, pa je tako, prema Platonu, već Zenon postavio pitanje o tome što je, zapravo, prostor. Zenon, poznat po svojim logičkim paradoksima, i ovdje završava u paradoksu, jer sve u prostoru nalazi se na nekom mjestu, koje se, opet, nalazi u nekom prostoru, a taj prostor opet u nekom drugom, širem prostoru i tako unedogled. Paradoks proizlazi iz činjenice da, ako pretpostavimo da se prostornost proteže ad infinitum, na pitanje gdje se nešto nalazi, svaki je od odgovora koji označava prostor širi od onog prethodnog, zapravo točan, pa se tako možemo nalaziti u dijelu neke prostorije koja se nalazi u nekom stanu koji je dio neke zgrade, koja se, pak nalazi u nekom gradu i državi na Zemlji, u galaksiji koja je dio svemira, itd.

Aristotelova kozmologija kazivala je kako se Sunce, Mjesec, planete i zvijezde nalaze unutar vječito rotirajućih koncentričnih kristalnih sfera. Prostor u kojem se gibaju svemirska tijela, prema Aristotelu, nije prazan, već se ondje nalazi eter, koji uz zemlju, zrak, vatru i vodu, predstavlja peti element. Eter je u grčkoj mitologiji bio zrak viših nebesa - onaj kojeg udišu bogovi. Uz Kaos, Eter je prisutan i u mitu o nastanku svijeta iz kozmičkog jajeta, a koje, pak, u svojoj suštini, predstavlja čisti potencijal stvaranja proizašao iz dualnosti svega postojećeg. Eter svojim pokretačkim silama ispunjava cjelokupnost prostora i vremena, smatrao je Kant, pri čemu su prostor i vrijeme, kao čisti zorovi, ograničenja naše osjetilne svijesti preko koje mi spoznajemo o svijetu i stvarima na iskustven način. Utjecaj Kantovog promišljanja o vremenu i prostoru, čita se i u teoriji relativnosti te kvantnoj fizici. Termin prostor-vrijeme veže se najčešće uz Einsteinovu teoriju relativnosti koja ukazuje na povezivanje vremenske i prostorne dimenzije u jednu, nakon što je određenim mjerenjima dokazana suovisnost iIi međusobna interferencija dvaju pojmova. Naime, prostor-vrijeme za svakog je promatrača isti, dok, prostorne i vremenske dimenzije ovise o promatračevu gibanju. U Projektu PIAQ5454, prostor je sasvim subjektivan - klasičnu fiziku, koja ga vidi objektivnim, apsolutnim, nepromjenjivim te neovisnim o vremenu, ostavljamo po strani. Naš prostor je, kantovski rečeno, dio subjektivne realnosti. Zanima nas čista svijest i slobodna imaginacija, koja u sebi sadrži potencijal za kreiranje neograničenog broja mogućih prostora koje stvara ex nihilo, poput stvaralačke snage kreatora svijeta iz kozmičkog jajeta.

Prostor radova Mihaela Gibe „Prisutnost“ i Ivane Tkalčić „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ izloženih u sklopu izložbe „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“, sugerira odsustvo rigidnog stava dvaju autora prema poimanju prostora kao mjesta obitavanja. Naime, Giba u svim inačicama rada „Prisutnost“ govori, zapravo, o odsutnosti - bilo da je riječ o praznom muzejskom prostoru ili, pak, odsustvu spoznaje promatrača da su promatrani te da su njihove akcije vidljive u galerijskom prostoru i bez neposrednog prisustva, pa sve do aktualne iteracije u kojoj, putem prvog hrvatskog nano satelita CroCube, u svemir šalje QR kod sa uputama kako se iz svemira spojiti na rad „Prisutnost“ u Galeriji VN. Prostor na Zemlji, odnosno u Galeriji VN dobiva na važnosti tek u odnosu na neki drugi prostor iz kojeg očekujemo potvrdu o prisutnosti te kojem je, ovaj prvi, slijedom Gibinih pretpostavki da rad funkcionira tek ako je prepoznat i aktiviran iz svemira, subordiniran.

I Ivana Tkalčić progovara o odsustvu, tj. nedostatku, i to, ni manje ni više, nego svemirskog broda. U radu „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ ironijski se odnosi prema osnivanju Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u rodnom joj Sisku. I premda narativ pomalo nalikuje montipajtonovskoj priči o tajnom svemirskom programu u Željavi, ovaj je Centar stvaran. Osnovan 2019. godine, Centar bi trebao služiti kao podrška razvoju svemirske industrije. Inspirirana sisačkom idejom, umjetnica odlazi u Poljsku na Analogue training for astronauts (Lunar mission 48, SESU 48) gdje, infiltrirarujući se među znanstvenike, bilježi svakodnevna događanja u kontroliranim uvjetima, transformirajući znanstveni eksperiment u onaj umjetnički. U misiju na Mjesec, ipak, nije otišla, pa oblači skafander i izvodi „astronautski“ performans u jednoj sisačkoj šumi.

I dok Giba umjetnost šalje u svemir, a Tkalčić dovodi svemir na Zemlju, prostor njihovih radova, iako priziva svemirska prostranstva, zapravo je tek onaj umjetničke imaginacije i ponavljanja s ironijskom distancom, pri čemu su oboje svjesni kako nam umjetnost u svemiru treba, otprilike onoliko, koliko je Sisku potrebna svemirska agencija.
 
produkcija: Greta Creative Network