Proljetna slikopriča

Pitanje djevojčice iz Dječjeg vrtića Grigora Viteza upućeno odgojiteljici savjetnici i dramskoj pedagoginji Božici Knežević i odgojiteljici Dijani Horvat: „Teta, otkud dolazi proljeće?” bilo je poticaj za priče o proljeću, za šetnje po obližnjim parkovima i za likovne radionice. Bila je to šarolika likovna radionica. Djeca su izrezivala cvjetove, bojila temperama i vodenim bojama i pritom marno razgovarala o proljeću. U tren je nastala prava pravcata slikopriča o proljeću. Procvjetalo drveće kao da i nije ukorijenjeno. Ono hoda, trči, smije se i zvoni svojim cvjetićima šireći pjesmu o proljeću. Iz ozelenjelih krošanja viri lastin rep, a oko njih lepršaju zlaćani leptiri. Posvuda se širi čarolija istkana od svjetlosti, radosti i topline.

Djevojčica koju smo spomenuli na početku nije odustajala od svojega pitanja. Njezina odgojiteljica ju je upitala da joj kaže što ona misli otkud dolazi proljeće. Djevojčica se zamislila, ali samo na trenutak. Potom je uz osmijeh rekla da proljeće, baš kao i djeca, dolazi iz srca. „Što još dolazi iz srca?” nastavile su odgojiteljice. „Iz srca dolazi moj crtež proljeća, moji cvjetići, moj medo, tata, mama i svi mi.”

Uistinu je svaki crtež djece iz DV Grigora Viteza došao iz njihovih čistih, nježnih srca. Možda zbog toga ima najviše blagih nijansi svih boja. Možda se zbog toga osmjehuje svaki cvijet, svaka travka, leptir, ptica... Djeca jednostavno znaju, a da ih nitko tome nije morao poučiti, da u nama može biti proljeće čak i kad uragan bjesni iza prozora.