Pronađeni u prijevodu : veliki prijevodi i prevoditelji
|
Gotovo da i nema osobite potrebe naglašavati važnost sustavne i redovite prevoditeljske prakse kao značajnog kriterija za ocjenu stanja kulture neke zemlje ili naroda. Treba, međutim, reći da su tzv. (brojem) mali narodi i kulture posebno osjetljivi na opseg i dubinu tog fenomena jer u njihovom okrilju nisu nastali opusi jednog Dantea, Shakespearea, Goethea ili Dostojevskog. U tom smislu prijevodi na hrvatski jezik na neki ih način čine našim vlastitim piscima i djelima tj. oni postaju dijelom naše vlastite kulture. Smisleno je, stoga, uvijek nanovo ukazivati na činjenicu kontinuiteta sustavnog prevođenja na moderni hrvatski jezik „vrhova svjetske književnosti“, kako se zove jedan od važnih i poznatih izdavačkih nizova prijevoda velikih književnih djela. Kao što ćemo vidjeti, imamo se čime pohvaliti i ponositi. Za tu prevažnu kulturno-književnu djelatnost osim financijskih sredstava i nakladničke infrastrukture treba imati prevoditelje, izrazite osobnosti koje osim dobrog poznavanja jezika s kojih prevode moraju i sami imati značajan književni talent, jer rekreiraju neko veliko književno djelo u drugom, domicilnom jeziku.
Uz sporadične i parcijalne prijevodne pokušaje u 19. stoljeću, hrvatska prevoditeljska epopeja počinje krajem tog i početkom 20. stoljeća. Riječ je o gigantskom početku, prijevodu Homerovih Ilijade i Odiseje, Ovidijevih Metamorfoza i svih djela Publia Mara Vergilija Tome Maretića (1854 – 1938) kojega u stopu slijede prijevodi grčkih tragedija (Eshil, Sofoklo i Euripid) grčke lirike te filozofa Platona Kolomana Raca (1863 – 1937) koji i danas predstavljaju prvi korak pri upoznavanju s tim značajnim kulturnim naslijeđem. U prvim desetljećima 20. stoljeća upoznajemo se i sa Shakespeareovim opusom kroz prijevode Milana Bogdanovića (pravim imenom Emin Šrabec, 1876 – 1942) ali prvi pravi prevoditeljski fenomen utjelovljen je u liku i djelu Isidora (Ise) Velikanovića (1869 – 1940). Iako nije prevodio s klasičnih jezika, tijekom svog života preveo je preko 300 naslova i to s njemačkog, engleskog, ruskog, poljskog, češkog, francuskog i španjolskog jezika. Posebno se ističu prvi cjeloviti prijevodi Dostojevskog i Gogolja kao i kapitalni prijevod Cervantesova Don Quijotea. Njegov je prevoditeljski opus toliko važan da je najznačajnija državna godišnja prevoditeljska nagrada nazvana upravo po njemu – „Nagrada Iso Velikanović“, a dodjeljuje se od 2004 i to za životno djelo kao i godišnja nagrada za pojedini izuzetni, pojedinačni prijevod.
Mogli bismo reći da se prevoditelji književnosti grupiraju u nekoliko skupina: oni koji prevode s manjeg broja jezika i oni koji prevode s većeg broja jezika a jedni i drugi mogu biti fokusirani na, uvjetno govoreći lakšu ili težu književnost, dok drugi nisu fokusirani na velika književna djela no popunjavaju značajne praznine u osnovnim informacijama glede vrlo dobre ili odlične književnosti u svjetskim razmjerima. Postoje, naravno i oni velikani koji obuhvaćaju obje struje i predstavljaju upravo opisane veličine kao što je to Iso Velikanović. U prvu grupu spada svakako Mihovil Kombol (1883-1955) sa svojim gotovo cjelovitim prijevodom Danteove Božanstvene komedije sredinom 20. st. (nedovršenim je ostao Raj koji se tiskao s nadopunama Olinka Delorka i Mate Marasa) i Goetheove Ifigenije na Tauridi. Sličnu su prevoditeljsku sudbinu imali i Tito Strozzi i Ante Stamać, svaki sa svojim prijevodom Goetheovog Fausta, kojega uz onoga Velikanovićeva, tako imamo u tri verzije. Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa imamo u dva prijevoda: kronološki prvi Gjorgja Ivankovića i noviji Mirka Tomasovića. Tom nizu „duplih“ prijevoda možemo pridodati Uliksa Jamesa Joycea :prvi Zlatka Gorjana (1901-1976) i drugi Luke Paljetka te Čovjeka bez svojstava/osobina Roberta Musila: opet je prvi Zlatka Gorjana a drugi noviji i potpuniji Andya Jelčića. Znameniti ep Ludovika Ariosta Bijesni orlando preveo je Danko Angjelinović (1891-1963), prevoditelj Shakespearove poezije i Byronovog Childea Harolda, koje je također preveo Luko Paljetak.
Čest je slučaj da se prijevodima s raznih jezika bave i sami književnici. Uz već spomenutog Luku Paljetka (prevodi s engleskog i ruskog) tu su i Ivan Slamnig (1930-2001), Antun Šoljan (1932-1993), Olinko Delorko (1910-2000), Dragutin Tadijanović (1905-2007), Dobriša Cesarić (1902-1980), Tin Ujević (1891-1955), Gustav Krklec (1899-1977), Ivan Goran Kovačić (1913-1943) i mnogi drugi. S velikog broja jezika sredinom i krajem 20. st. intenzivno prevodi veliki Josip Tabak (1912 – 2007) koji se među prvima bavi i načelima prevođenja te udara temelje traduktologije, grane filologije koja se bavi teorijom i praksom prevođenja. On je nastavio Velikanovićevu prevoditeljsku tradiciju proširivši ju na nordijske jezike, nizozemski, portugalski, itd. Iako je baš Velikanović prvi preveo Cervantesovog Don Quijotea, Tabak je dugo i studiozno radio na njegovoj redakciji te se današnja izdanja tog djela redovito smatraju njihovim zajedničkim autorskim djelom. S obzirom na važnosti prevoditeljskog lika i djela Josipa Tabaka, najznačajnija godišnja stručna nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja (dalje u tekstu DHKP) nosi njegovo ime: Nagrada „Josip Tabak“. Njihovu tradiciju nastavljaju Zlatko Crnković (1931 – 2013), Marko Grčić (1938) i danas posebno Mate Maras (1939). On ne samo da prevodi s velikog broja različitih jezika nego kako lakšu, tako i težu književnost, što je uostalom marno radio i Josip Tabak. Uz mnoge druge Mate Maras je preveo: staroengleski Beowulf, starofrancusku Pijesan o Rolandu, starošpanjolsku Pjesmu o Cidu, Sanazarovu Arcadiu, Miltonov Izgubljeni raj, Rableisove Gargantuu i Pantagruela. Uz mnoštvo drugih autora Maras je zaokružio i kompletan opus Williama Shakespearea. Do danas je Mate Maras preveo oko 250 naslova što ga ozbiljno približava poziciji legendarnog Ise Velikanovića.
Ovim velikanima prevođenja treba pribrojiti Tomislava Ladana (1932-2008) koji spaja interes za klasične jezike s raznorodnim suvremenim: s latinskog je preveo Augustinovu Državu božju, sa starogrčkoga gotovo cijeloga Aristotela, s engleskoga Ezru Pounda (Cantos), sa staronjemačkoga Sagu o Nibelunzima te dobar dio Novoga zavjeta s grčkoga, a tu još i prijevodi s norveškoga i švedskoga. S klasičnih jezika, tijekom 20. stoljeća prevodili su Nikola Majnarić (1885-1966), Veljko Gortan ((1907-1985), Milivoj Sironić (1915-2006), Martin Kuzmić (1868-1945), Bratoljub Klaić (1909-1983),Mladen (1921-2014) i Dubravko ((1949-2007) Škiljan, Darko Novaković, Bratislav Lučin, Vladimir Vratović (1927-2014), Branimir Glavičić (1926-2010), Zdeslav Dukat (1940-2012), Tomo Vereš (1930-2002), Josip Miklić i drugi. Njima možemo zahvaliti na impozantnoj količini prevedenih književnih, filozofskih, povijesnih i drugih tekstova antičke Grčke i Rima, kao i latinskoga srednjovjekovlja te hrvatskoga latiniteta. Sa sanskrta i drugih jezika Dekanskoga poluotoka prevode Čedomil Veljačić (1915-1997), Mislav Ježić, Rada Iveković, Ksenija Premur , Goran Kardaš, s arapskoga Danijel Bučan i perzijskoga Ebtehaj Navaey. Hrvatska se prevoditeljska kultura može ponositi mnoštvom izvrsnih i originalnih prevoditelja s jednog, dva ili tri strana jezika. S njemačkog su tu Sead Muhamedagić (1954-2021), Truda Stamać , Ante Stamać (1939-2016), Andy Jelčić, Boris Perić, Alida Bremer (posebno s hrvatskog na njemački). S engleskog, njemačkog i/ili francuskog iznimno su originalno prevodili Giga Gračan (1944-2021), prije nje Zlatko Gorjan (1901-1976), Vladislav Kušan (1904-1985), iznimno plodni Zlatko Crnković (1931-2013), Šime Balen (1912-2004), Stjepan Krešić (1915-1984), Vjera Balen-Heidl, Mia Pervan, itd.
Dora Maček, legenda je hrvatske skandinavistike i prevoditeljica islandske Edde i najveći stručnjak za starononorveški te prevoditeljica brojnih naslova sa suvremenih i drevnih skandinavskih jezika. Sličan ali još impresivniji prevoditeljski raspon doseže i Anka Katušić Balen koja prevodi u rasponu od španjolskog, engleskog, njemačkog, nizozemskog, do danskog, švedskog i češkog. S romanskih jezika, posebno francuskog, sredinom stoljeća prevodili su Dane Smičiklas, Ivan Čaberica i a danas to čine Divina Marion, Gordana Popović Vujičić (1942-2017), Bosiljka Brlečić, Višnja Machiedo (1940-2013), Radovan Ivšić (1921-2009), Ingrid Šafranek, Zvonimir Mrkonjić i mnogi drugi. S talijanskoga su prevodili Frano Čale (1927-1993), Morana Čale Knežević, Karmen Milačić (1921-2006), Ljerka Car-Matutinović, Ivana Grgić Maroević a neki od njih, k tomu još i s portugalskog i španjolskog, kao npr. pjesnik Nikola Miličević (1922-1999), Mladen Machiedo, Mirko Tomasović (1938-2017), Tonko Maroević (1941-2020). S ruskog su prevodili Iso Velikanović, Zlatko Crnković, Jakša (1900-1980) i Ivan Kušan (1933-2012), Ivan Slamnig, Vladimir Gerić, Roman Šovary (1892-1957), Vida Flaker (1935-2007), Radomir Venturin, Irena Lukšić (1953-2019), Fikret Cacan, Igor Buljan, Ivan Babić i drugi. Za veoma jaku polonistiku zaslužan je legendarni Zdravko Malić (1933-1997), a njegov su rad nastavili Dalibor Blažina, Mladen Martić i najmlađi od njih Adrian Cvitanović.
Bohemistiku, a samim tim i ranu prevoditeljsku aktivnost s češkog jezika sredinom 20. st. utemeljio je legendarni Ljudevit Jonke, a slijedili su ga Predrag Jirsak, Nikola Kršić, Dagmar Ruljančić i nekolicina današnjih nastavljača ovih velikana, poput Sanje Milićević Armade, Branke Čačković, Dubravke Dorotić Sesar, Suzane Kos, Matije Ivačića i drugih.
Prijevodi s mađarskog ozbiljnije se počinju javljati već dvadesetih godina prošloga stoljeća no čini se da je izbor stihijski i nesustavan a kontinuitet su postizali Kalman (Ka) Mesarić, Stipe Vojnović, posebno kad je riječ o djelu Lajosa Zilahya. Prekretnicu čini osnivanje hungarologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prijelazni period pokriva Zlatko Glik (1925-2016), Jadranka Damjanov (1934-2016), Ljerka Damjanov Pintar te Ivan Ladislav Galeta (1947-2014). A onda početkom 2000.-ih posebno prevoditeljskom aktivnošću Xenie Detoni započinje sustavno i organizirano upoznavanje hrvatske kulturne javnosti s vrhunskim mađarskim autorima poput Imre Kertesza, Petera Esterhazya, Petera Nadasa, Sandora Maraia, Laszla Krasznahorkaia i mnogih drugih. U tom poslu ističu se Kristina Peternai Andrić, Lea Kovacs, Viktorija Šantić, uz nekolicinu drugih.
Postoji veliki broj prevoditelja koji su prevodili u skromnijem opsegu i s manjeg broja jezika ali su i oni učinili velik posao i dali svoj doprinos u popunjavanju književnih prijevodnih praznina. Sve je više prijevoda s nizozemskog, flamanskog, estonskog, latvijskog, litavskog, finskog, hebrejskog kao i jezika s Dalekog i Bliskog istoka. Veseli, također, uspostavljeni prijevodni i prevoditeljski kontinuitet pa neprestano stasaju novi prevoditelji koji prenose volju i znanje da se ta važna kulturna djelatnost nastavi. Tako danas prevoditeljsku palicu preuzimaju autori ranih srednjih godina: Igor Buljan, Dinko Telećan, Marko Maras, Maja Tančik, Petra Mrduljaš, Mišo Grundler, Željka Černok, Adrian Cvitanović i mnoge druge manje ili više etablirane prevoditeljske osobnosti, u ovisnosti o jezičnom ili žanrovskom književnom području.
Uz sporadične i parcijalne prijevodne pokušaje u 19. stoljeću, hrvatska prevoditeljska epopeja počinje krajem tog i početkom 20. stoljeća. Riječ je o gigantskom početku, prijevodu Homerovih Ilijade i Odiseje, Ovidijevih Metamorfoza i svih djela Publia Mara Vergilija Tome Maretića (1854 – 1938) kojega u stopu slijede prijevodi grčkih tragedija (Eshil, Sofoklo i Euripid) grčke lirike te filozofa Platona Kolomana Raca (1863 – 1937) koji i danas predstavljaju prvi korak pri upoznavanju s tim značajnim kulturnim naslijeđem. U prvim desetljećima 20. stoljeća upoznajemo se i sa Shakespeareovim opusom kroz prijevode Milana Bogdanovića (pravim imenom Emin Šrabec, 1876 – 1942) ali prvi pravi prevoditeljski fenomen utjelovljen je u liku i djelu Isidora (Ise) Velikanovića (1869 – 1940). Iako nije prevodio s klasičnih jezika, tijekom svog života preveo je preko 300 naslova i to s njemačkog, engleskog, ruskog, poljskog, češkog, francuskog i španjolskog jezika. Posebno se ističu prvi cjeloviti prijevodi Dostojevskog i Gogolja kao i kapitalni prijevod Cervantesova Don Quijotea. Njegov je prevoditeljski opus toliko važan da je najznačajnija državna godišnja prevoditeljska nagrada nazvana upravo po njemu – „Nagrada Iso Velikanović“, a dodjeljuje se od 2004 i to za životno djelo kao i godišnja nagrada za pojedini izuzetni, pojedinačni prijevod.
Mogli bismo reći da se prevoditelji književnosti grupiraju u nekoliko skupina: oni koji prevode s manjeg broja jezika i oni koji prevode s većeg broja jezika a jedni i drugi mogu biti fokusirani na, uvjetno govoreći lakšu ili težu književnost, dok drugi nisu fokusirani na velika književna djela no popunjavaju značajne praznine u osnovnim informacijama glede vrlo dobre ili odlične književnosti u svjetskim razmjerima. Postoje, naravno i oni velikani koji obuhvaćaju obje struje i predstavljaju upravo opisane veličine kao što je to Iso Velikanović. U prvu grupu spada svakako Mihovil Kombol (1883-1955) sa svojim gotovo cjelovitim prijevodom Danteove Božanstvene komedije sredinom 20. st. (nedovršenim je ostao Raj koji se tiskao s nadopunama Olinka Delorka i Mate Marasa) i Goetheove Ifigenije na Tauridi. Sličnu su prevoditeljsku sudbinu imali i Tito Strozzi i Ante Stamać, svaki sa svojim prijevodom Goetheovog Fausta, kojega uz onoga Velikanovićeva, tako imamo u tri verzije. Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa imamo u dva prijevoda: kronološki prvi Gjorgja Ivankovića i noviji Mirka Tomasovića. Tom nizu „duplih“ prijevoda možemo pridodati Uliksa Jamesa Joycea :prvi Zlatka Gorjana (1901-1976) i drugi Luke Paljetka te Čovjeka bez svojstava/osobina Roberta Musila: opet je prvi Zlatka Gorjana a drugi noviji i potpuniji Andya Jelčića. Znameniti ep Ludovika Ariosta Bijesni orlando preveo je Danko Angjelinović (1891-1963), prevoditelj Shakespearove poezije i Byronovog Childea Harolda, koje je također preveo Luko Paljetak.
Čest je slučaj da se prijevodima s raznih jezika bave i sami književnici. Uz već spomenutog Luku Paljetka (prevodi s engleskog i ruskog) tu su i Ivan Slamnig (1930-2001), Antun Šoljan (1932-1993), Olinko Delorko (1910-2000), Dragutin Tadijanović (1905-2007), Dobriša Cesarić (1902-1980), Tin Ujević (1891-1955), Gustav Krklec (1899-1977), Ivan Goran Kovačić (1913-1943) i mnogi drugi. S velikog broja jezika sredinom i krajem 20. st. intenzivno prevodi veliki Josip Tabak (1912 – 2007) koji se među prvima bavi i načelima prevođenja te udara temelje traduktologije, grane filologije koja se bavi teorijom i praksom prevođenja. On je nastavio Velikanovićevu prevoditeljsku tradiciju proširivši ju na nordijske jezike, nizozemski, portugalski, itd. Iako je baš Velikanović prvi preveo Cervantesovog Don Quijotea, Tabak je dugo i studiozno radio na njegovoj redakciji te se današnja izdanja tog djela redovito smatraju njihovim zajedničkim autorskim djelom. S obzirom na važnosti prevoditeljskog lika i djela Josipa Tabaka, najznačajnija godišnja stručna nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja (dalje u tekstu DHKP) nosi njegovo ime: Nagrada „Josip Tabak“. Njihovu tradiciju nastavljaju Zlatko Crnković (1931 – 2013), Marko Grčić (1938) i danas posebno Mate Maras (1939). On ne samo da prevodi s velikog broja različitih jezika nego kako lakšu, tako i težu književnost, što je uostalom marno radio i Josip Tabak. Uz mnoge druge Mate Maras je preveo: staroengleski Beowulf, starofrancusku Pijesan o Rolandu, starošpanjolsku Pjesmu o Cidu, Sanazarovu Arcadiu, Miltonov Izgubljeni raj, Rableisove Gargantuu i Pantagruela. Uz mnoštvo drugih autora Maras je zaokružio i kompletan opus Williama Shakespearea. Do danas je Mate Maras preveo oko 250 naslova što ga ozbiljno približava poziciji legendarnog Ise Velikanovića.
Ovim velikanima prevođenja treba pribrojiti Tomislava Ladana (1932-2008) koji spaja interes za klasične jezike s raznorodnim suvremenim: s latinskog je preveo Augustinovu Državu božju, sa starogrčkoga gotovo cijeloga Aristotela, s engleskoga Ezru Pounda (Cantos), sa staronjemačkoga Sagu o Nibelunzima te dobar dio Novoga zavjeta s grčkoga, a tu još i prijevodi s norveškoga i švedskoga. S klasičnih jezika, tijekom 20. stoljeća prevodili su Nikola Majnarić (1885-1966), Veljko Gortan ((1907-1985), Milivoj Sironić (1915-2006), Martin Kuzmić (1868-1945), Bratoljub Klaić (1909-1983),Mladen (1921-2014) i Dubravko ((1949-2007) Škiljan, Darko Novaković, Bratislav Lučin, Vladimir Vratović (1927-2014), Branimir Glavičić (1926-2010), Zdeslav Dukat (1940-2012), Tomo Vereš (1930-2002), Josip Miklić i drugi. Njima možemo zahvaliti na impozantnoj količini prevedenih književnih, filozofskih, povijesnih i drugih tekstova antičke Grčke i Rima, kao i latinskoga srednjovjekovlja te hrvatskoga latiniteta. Sa sanskrta i drugih jezika Dekanskoga poluotoka prevode Čedomil Veljačić (1915-1997), Mislav Ježić, Rada Iveković, Ksenija Premur , Goran Kardaš, s arapskoga Danijel Bučan i perzijskoga Ebtehaj Navaey. Hrvatska se prevoditeljska kultura može ponositi mnoštvom izvrsnih i originalnih prevoditelja s jednog, dva ili tri strana jezika. S njemačkog su tu Sead Muhamedagić (1954-2021), Truda Stamać , Ante Stamać (1939-2016), Andy Jelčić, Boris Perić, Alida Bremer (posebno s hrvatskog na njemački). S engleskog, njemačkog i/ili francuskog iznimno su originalno prevodili Giga Gračan (1944-2021), prije nje Zlatko Gorjan (1901-1976), Vladislav Kušan (1904-1985), iznimno plodni Zlatko Crnković (1931-2013), Šime Balen (1912-2004), Stjepan Krešić (1915-1984), Vjera Balen-Heidl, Mia Pervan, itd.
Dora Maček, legenda je hrvatske skandinavistike i prevoditeljica islandske Edde i najveći stručnjak za starononorveški te prevoditeljica brojnih naslova sa suvremenih i drevnih skandinavskih jezika. Sličan ali još impresivniji prevoditeljski raspon doseže i Anka Katušić Balen koja prevodi u rasponu od španjolskog, engleskog, njemačkog, nizozemskog, do danskog, švedskog i češkog. S romanskih jezika, posebno francuskog, sredinom stoljeća prevodili su Dane Smičiklas, Ivan Čaberica i a danas to čine Divina Marion, Gordana Popović Vujičić (1942-2017), Bosiljka Brlečić, Višnja Machiedo (1940-2013), Radovan Ivšić (1921-2009), Ingrid Šafranek, Zvonimir Mrkonjić i mnogi drugi. S talijanskoga su prevodili Frano Čale (1927-1993), Morana Čale Knežević, Karmen Milačić (1921-2006), Ljerka Car-Matutinović, Ivana Grgić Maroević a neki od njih, k tomu još i s portugalskog i španjolskog, kao npr. pjesnik Nikola Miličević (1922-1999), Mladen Machiedo, Mirko Tomasović (1938-2017), Tonko Maroević (1941-2020). S ruskog su prevodili Iso Velikanović, Zlatko Crnković, Jakša (1900-1980) i Ivan Kušan (1933-2012), Ivan Slamnig, Vladimir Gerić, Roman Šovary (1892-1957), Vida Flaker (1935-2007), Radomir Venturin, Irena Lukšić (1953-2019), Fikret Cacan, Igor Buljan, Ivan Babić i drugi. Za veoma jaku polonistiku zaslužan je legendarni Zdravko Malić (1933-1997), a njegov su rad nastavili Dalibor Blažina, Mladen Martić i najmlađi od njih Adrian Cvitanović.
Bohemistiku, a samim tim i ranu prevoditeljsku aktivnost s češkog jezika sredinom 20. st. utemeljio je legendarni Ljudevit Jonke, a slijedili su ga Predrag Jirsak, Nikola Kršić, Dagmar Ruljančić i nekolicina današnjih nastavljača ovih velikana, poput Sanje Milićević Armade, Branke Čačković, Dubravke Dorotić Sesar, Suzane Kos, Matije Ivačića i drugih.
Prijevodi s mađarskog ozbiljnije se počinju javljati već dvadesetih godina prošloga stoljeća no čini se da je izbor stihijski i nesustavan a kontinuitet su postizali Kalman (Ka) Mesarić, Stipe Vojnović, posebno kad je riječ o djelu Lajosa Zilahya. Prekretnicu čini osnivanje hungarologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prijelazni period pokriva Zlatko Glik (1925-2016), Jadranka Damjanov (1934-2016), Ljerka Damjanov Pintar te Ivan Ladislav Galeta (1947-2014). A onda početkom 2000.-ih posebno prevoditeljskom aktivnošću Xenie Detoni započinje sustavno i organizirano upoznavanje hrvatske kulturne javnosti s vrhunskim mađarskim autorima poput Imre Kertesza, Petera Esterhazya, Petera Nadasa, Sandora Maraia, Laszla Krasznahorkaia i mnogih drugih. U tom poslu ističu se Kristina Peternai Andrić, Lea Kovacs, Viktorija Šantić, uz nekolicinu drugih.
Postoji veliki broj prevoditelja koji su prevodili u skromnijem opsegu i s manjeg broja jezika ali su i oni učinili velik posao i dali svoj doprinos u popunjavanju književnih prijevodnih praznina. Sve je više prijevoda s nizozemskog, flamanskog, estonskog, latvijskog, litavskog, finskog, hebrejskog kao i jezika s Dalekog i Bliskog istoka. Veseli, također, uspostavljeni prijevodni i prevoditeljski kontinuitet pa neprestano stasaju novi prevoditelji koji prenose volju i znanje da se ta važna kulturna djelatnost nastavi. Tako danas prevoditeljsku palicu preuzimaju autori ranih srednjih godina: Igor Buljan, Dinko Telećan, Marko Maras, Maja Tančik, Petra Mrduljaš, Mišo Grundler, Željka Černok, Adrian Cvitanović i mnoge druge manje ili više etablirane prevoditeljske osobnosti, u ovisnosti o jezičnom ili žanrovskom književnom području.