Putovima braće Seljan

Imade navada u ljudskom životu, kojih se čovjek ne može riješiti, koje imadu isti upliv na živce, kao na morfinistu morfijum i na pušača duvan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, čežnja za širokim svijetom, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva.
Braća Seljan rođeni su u Karlovcu, Mirko 1871. a Stevo 1875. godine. Mirko je završio četiri razreda Realne gimnazije, nakon čega upisuje Kadetsku školu iz koje je izbačen pri kraju četvrtog razreda zbog disciplinskog prekršaja te upućen na odsluženje redovnog vojnog roka. Potom se zapošljava kao pomoćni mjernik i geometar u više europskih gradova. Stevo je u četvrtom razredu gimnazije zbog lošeg vladanja isključen iz škole te 1893. godine odlazi u svijet kao dnevničar. U austrougarskoj mornarici služi četiri godine kao dobrovoljac.
Mirko se tijekom boravka u Sankt Peterburgu, gdje je radio na gradnji mosta preko Neve, sve više bavio atletikom. To mu je ujedno bila priprema za putovanje pješice od Sankt Peterburga do Pariza na koje kreće 13. srpnja 1898. godine, za što mu je trebalo sto dana.
Braća Seljan kreću početkom 1899. godine iz Karlovca na put oko svieta pješkom, kako su zapisali u svojoj putnoj bilježnici. U Trstu se ukrcavaju na brod, pristaju u Egipat te nastavljaju uglavnom pješice do Etiopije, tada zvane Abesinija. Putem su održavali koncerte, Mirko je svirao violinu, a Stevo flautu. Mirko je održavao i predavanja te su tako dijelom zarađivali za nastavak putovanja.
U travnju stižu u grad Harar gdje borave kod rasa Makonnena, guvernera provincije Harar i rođaka cara Menelika II. Braća su se predstavila kao Rusi koji su bili u dobrom položaju kod Menelika II. jer su mu pomogli u bitci protiv Talijana 1896. godine. Tom je pobjedom car Menelik II. stekao međunarodnu reputaciju, što je uzrokovalo priliv stranih izaslanika, diplomata i avanturista u zemlju. Ras Makonnen najavio je Seljane caru Meneliku II. koji ih poziva u svoju prijestolnicu Addis Abebu. Saznavši da su Seljani vješti u rukovanju vatrenim oružjem, povjerio im je četu od 300 muškaraca i imenovao ih časnicima i instruktorima „Kraljevske tjelesne straže".
U rujnu 1899. car Menelik II. imenuje Mirka guvernerom Južnih provincija, a Stevu njegovim zamjenikom. Prije njih tu je dužnost obavljao Nikolaj Leontijev, ruski vojni časnik i istraživač Afrike. Za svog službovanja u Južnim provincijama braća su istražila oko 50.000 km2.
Prije odlaska iz Etiopije Menelik II. Seljanima je dodijelio darove i odlikovanja za rad u njegovoj službi. Mirko je primio medalju Etiopske zvijezde, a Stevo Solomonovu medalju.
Nakon kraćeg boravka u Europi Seljani u travnju 1903. godine odlaze u Južnu Ameriku. U Rio de Janeiru sastaju se s hrvatskim iseljenicima i predstavnicima brazilskih vlasti te osnivaju poduzeće La Misión Científica Croata Mirko y Stevo Seljan (Hrvatska znanstvena misija Mirko i Stevo Seljan) u čije će ime ugovarati brojne projekte s južnoameričkim državama i poslovnim društvima. Cilj im je istražiti mogućnosti prometnog povezivanja razmjerno gusto naseljenih područja blizu atlantske obale s rijetko naseljenim područjima u unutrašnjosti koja su bogata sirovinama.
Ujedno proučavaju i bilježe specifičnosti o klimi, geologiji, biljnom i životinjskom svijetu. Putem susreću pripadnike raznih etničkih skupina, zapisuju podatke o njihovu načinu života te prikupljaju predmete za zagrebački muzej.
U kolovozu 1912. godine braća odlaze na pokusnu ekspediciju u području peruanskih Anda i rijeke Huallage, koja je pritok Amazonie Nakon istraživanja terena, Stevo odlazi u SAD kako bi se brinuo o financiranju ekspedicije, a Mirko u Limu, polazišnu točku njegove nove peruanske ekspedicije. Prašume kroz koje se Mirko probijao obilovale su skupocjenim kaučukom, kokom i rudama, te je stoga državi bilo u interesu izgraditi put koji bi povezao bogata nizinska područja s obalom.
Krajem ožujka 1913. godine Mirko piše pismo majci i bratu iz indijanskog naselja Vingo Jellache i od tada mu se gubi svaki trag.
Stevo nakon bratove smrti nastavlja putovati i istraživati rude. Putuje po zemljama Latinske i Sjeverne Amerike, da bi 1917. godine osnovao obitelj s Marijom Aracy Lessa u mjestu Rodrigo Silva kod grada Oura Preta. Bavio se kopanjem ruda i uzgojem čaja do svoje smrti 7. lipnja 1936. godine.
 
Izložba „Braća Seljan kroz prašume i pustinju“ održana je prošle godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu, a u Knjižnici Vrapče će govoriti njezina autorica Marija Živković.