Radnička u svom Domu

Radnička biblioteka nastala je u vrlo složenim društvenopolitičkim prilikama. Prvi upravitelj bio je dr. Božidar Adžija, hrvatski intelektualac, pravnik i publicist te aktivan sudionik sindikalnog pokreta i borac za prava radnika. Njegovo ime Knjižnica danas ponosno nosi.
  
„Dvadesetih godina 20. stoljeća Gradska knjižnica u Zagrebu, koja je bila pod upravom Braće hrvatskog zmaja, bila je potpuno zastarjela i zanemarena. Zbog toga je bilo korisno što je Radnička komora u Zagrebu 1926. osnovala svoju knjižnicu, koja je 1927. otvorena javnosti. To je bila prva javna knjižnica u Hrvatskoj, namijenjena u isti mah radnicima i drugim širokim slojevima stanovništva."¹ Radnička biblioteka otvorena je 8. siječnja 1927.

Radničke komore samoupravna su tijela radnika i namještenika čija je svrha zastupanje prava i interesa radnika. Osnivaju se i rade prema zakonskim propisima, a svoje zadatke vrše pod nadzorom resornog ministarstva rada ili socijalne politike.

Struktura Radničke komore u Zagrebu:
                               - Sekretarijat
                               - Upravno odjeljenje
                               - Socijalno-političko odjeljenje s Pravnim odsjekom
                               - Kulturno-prosvjetno odjeljenje.

Kulturno-prosvjetno odjeljenje usmjerilo je svoju djelatnost u tri osnovna pravca:
                               - Radnička akademija
                               - Radničke čitaonice
                               - Radnička biblioteka.

Radnička biblioteka nije bila samostalna, već dio Kulturno-prosvjetnog odjeljenja Radničke komore, a prvi pročelnik Kulturno-prosvjetnog odjeljenja i njegov organizator, pa samim tim i upravitelj Radničke biblioteke, bio je dr. Božidar Adžija.²

Radnička biblioteka u početku je bila smještena na Trgu dr. Ante Starčevića, danas Svačićev trg 17. Izgradnjom Radničkog doma, nove zgrade Radničke komore, Knjižnica se 1938. seli u novi, namjenski izgrađen prostor. Radnički dom Vilima Bukšega nakon 2. svjetskog rata preimenovan je u Radnički dom „Đuro Salaj“. Godine 1938. trg na kojem se nalazi zgrada zvao se Krešimirov trg. Nakon Drugog svjetskog rata preimenovan je u Trg generalisima Staljina, nakon toga postaje Lenjinov trg, a od 1990. vraća mu se stari naziv Trg kralja Petra Krešimira IV.³ Radnička biblioteka danas nosi ime Knjižnica Božidara Adžije.

Zgradu Radničke komore u Zagrebu projektirali su Vladimir Šterk i Grupa KKK koju čine Georg Kiverov, Jovan Korka i Đorđe Krekić.⁴
Vladimir Šterk (Zagreb, 1891-1941), nakon mature u realnoj gimnaziji u Zagrebu odlazi u Prag gdje završava Češku visoku tehničku školu, a nakon Prvog svjetskog rata diplomirao je na Češkim visokim tehničkim naukama u Pragu 1921. godine. Bio je jedan od prvih asistenata na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1923. postaje samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu. Od 1925. ovlašten je za obavljanje javne prakse iz arhitektonske struke na cijelom području Kraljevine SHS, a sredinom iste godine polaže propisanu zakletvu kao ovlašteni civilni inženjer. Umro je od leukemije.⁵
Lokacijska dozvola za zgradu Radničke komore, danas Radnički dom „Đuro Salaj“ izdana je 1934., a građevinska 1935. godine. Uporabnu dozvolu zgrada je dobila 1938. godine.
Zgrada je visine sedam etaža, namjena joj je javno-poslovno-stambena.⁶ Pripada razdoblju tzv. Novoga građenja, sa 2 pročelja koja su zaobljenim uglovnim dijelom povezana u jedno pročeljno platno, s uvučenim zadnjim katom. Karakterističnog je zaobljenog oblika čiji jedan dio gleda na Šubićevu ulicu, a drugi na Ulicu Ljudevita Posavskoga. Zgrada ima armiranobetonski kostur s armiranobetonskim stubištem i skeletni nosivi sustav. Tavanski kat bio je namijenjen za stanove, a u etažama ispod bile su uredske prostorije. U unutrašnjem dvorišnom dijelu bila je smještena kinodvorana, a danas je na tom dijelu klub Tvornica kulture.⁷ Velika dvorana u Radničkoj komori zanimljive je konstrukcije sa zaobljenom trapeznom formom i linijom stropa dvorane koja je bila zaobljena u uzdužnom smjeru, rebrastog armiranobetonskog stropa na rasponu od 23 do 40 m. Prije Drugog svjetskog rata ta se dvorana u večernjim satima koristila kao gradska dvorana za ples i priredbe. Ova je građevina također jedna od rijetkih s pravim armiranobetonskim skeletnim sustavom na rasponima s preko 7 m. Autori građevina projektirali su i interijer, čak i pojedine komade namještaja.⁸ Zgrada je danas u vlasništvu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.