Reciklažno dvorište

Iza nepretencioznog naslova nove Mrkonjićeve lirske proze Reciklažno dvorište krije se ironijsko obraćanje neuglednom i jednostavnom dnevnosti našeg vremena. Čini nam se da ih autor poravnava i poništava dijalektičkom igrom, u isti mah privlačeći i odvlačeći našu pažnju s riječi koje koristimo.
U prvom sam se čitanju zapitala je li riječ o namjernom izostavljanju intrepunkcijskoga znaka na kraju svakog dvorednog ili trorednog izraza. Imena, naslovi, odabir materijala nadaju se – naizgled – bez svjesnog odabira , spontano, nalik asocijativnom kretanju ili obujmljivanju opažaja stilskom gamom koja ipak brine o zadanosti trenutka i važnosti poetskog kazivanja.
Od Mrava do Sumraka stvari, Mrkonjić upliće u prostor svojeg jezičnog dvora jasnu koncepciju – nećemo zasad reći konceptualnu – sliku svijeta koja izjednačuje tzv. banalno s onim tzv. božanskim pa ih, koristeći se osloncima u iskustvu francuske poezije, rastvara i ponovo sastavlja manirom distanciranog znalca pjesme.
Lidija Vukčević