Prije 50 godina na sjednici u Karađorđevu državni vrh jasno je dao do znanja da će bilo kakav oblik iskazivanja nacionalnosti i nacionalnog identiteta biti zatrt u korijenu.
Nakon smrti Josipa Broza Tita razlike između jugoslavenskih republika sve su više dolazile do izražaja. Još prije hrvatskih izbora 1990-ih iz Beograda se sve glasnije pričaju priče o ugnjetavanju srpskog stanovništva u Hrvatskoj, ratne trube sve su glasnije. U kolovozu 1990. započinje tzv. balvan-revolucija, do druge polovice 1991. već je svima jasno da je JNA uz srpske pobunjenike.
Prve ljudske žrtve Hrvatska je dala u proljeće 1991. Beli Manastir, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Ćelije, Tenja, Mirkovci, Aljmaš, Erdut, Ilok, Dalj mjesta su koje je svaki školarac toga doba znao pokazati na karti. Zapadnoslavonsko bojište, banovinsko bojište, kordunsko i ličko, sjevernodalmatinsko i južnodalmatinsko bojište…
Od kolovoza 1991. Hrvatska je krvarila od Iloka preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije, sve do Dubrovnika. Neprijateljska vojska osvajala je od istoka do juga države. Pad Vukovara 18. studenog, pokolj na Ovčari, Slunj, Saborsko, pokolj u Škabrnji i Nadinu, okupirana Mokošica, srušen Maslenički most – ranjena zemlja razdvojena na dva dijela. Ni prosinac nije bio ništa bolji.
Toga kraja 1971. i kraja 1991. tama se činila beskonačna, tek tu i tamo nazirali su se komadići svjetla. Malo po malo ti su komadići svjetla postajali sve veći. Nadajmo se da se više nikad ni u kojem obliku tama više neće vratiti i da će ta vremena postati tužna povijesna činjenica o kojoj će se neopterećeno učiti i čitati iz udžbenika. Ne zaboraviti, osobni je izbor svakog pojedinca hoće li oprostiti, ali jedino važno od svega – naučiti da se ne ponovi.