Sanja Bistričić Srića: O curama, za cure, s curama

-work in progress

„O curama, za cure, s curama“ s pomoću tri prijedloga sažimlje dvogodišnje pokušaje bavljenja temom djevojaštva iz knjižničarske, umjetničke, književne i antropološke perspektive. O curama – kao markiranju teorijskih uporišta, s curama – kao aktivnim generatoricama spoznaja i partnericama, za cure –  kao pokušaj institucionalnog otvaranja i iskoraka prema društvu koje će biti bolje za sve djevojke.
Odgovore na početna pitanja –  koji su to svjetovi koje djevojke za sebe danas zamišljaju, u kakvom su odnosu s njihovom življenom svakodnevicom, kakva su njihova iskustva djevojaštva, jesu li imaginirani djevojački svjetovi koje su živjele djevojke u devedesetima, 2000-ima itd. radikalno drugačiji od onih koje djevojke žive u sadašnjem trenutku – pronalazimo u ključnim tekstovima djevojačkih studija. O tome da djevojaštvo nije završen proces, da je trenutak u kojem se djevojka pretvara u ženu nejasan i fluidan i da su nam različita ponašanja i iskustva koja se vezuju za djevojaštvo i dalje bliska piše Catherine Driscoll[1], dajući nam pritom ne samo utjehu da je u redu osjećati se kao djevojka i da je granica djevojaštva i odraslosti fluidna i vremenski protežna, nego i teorijski legitimitet da svoja djevojačka i ženska življena iskustva ne moramo pospremiti u predviđene ladice, već ih neprekidno obnavljati. Na tom je tragu važan tekst Monice Swindle[2] koja djevojaštvo opisuje kao afekt, pri čemu se pojam djevojka odnosi na iskustvo i znanje koje se može prizvati u sjećanje, u koje se može ponovno ući i utjeloviti ga te se djevojka može kretati i mobilizirati –  i to ne samo unutar društveno propisanog obrasca koji vodi od djevojke do žene – čime je i granica koja okružuje djevojke postala propusnija, ohrabrivši nas da temu djevojaštva sagledamo iz polja vlastitih disciplina.

 „O curama, za cure, s curama“ naslov je i izložbe Sanje Bistričić Srića koja se izbjegnuvši zamku plastičnog prikaza djevojaštva i toga što uopće znači biti djevojkom danas, odlučuje za formu svojevrsnog tekućeg arhiva umjetničkih promišljanja, spoznaja i suradnje, otvorivši na taj način višestruke ulaze u samu temu. Tako uspostavljena polifonija glasova – koja se prelama kroz različite medije kojima se autorica koristi, koautorstvo s djevojkama uključenima u proces i dokumentaciju koju tretira kao jednakovrijedan umjetnički materijal –  umjesto decidiranih zaključaka tek naznačuje moguće smjerove. Naime, „baveći se djevojaštvom“, kroz pokušaje da o djevojkama, s njima i za njih otvorimo polje rasprave, pružimo fizički i simbolički prostor podrške, razumijevanja i suradnje, ispostavilo se kako su stvari mnogo složenije od početnih pretpostavki, a odgovori na pitanja kontingentni i promjenjivi, a ne fiksirani i jasni. Nisu one te koje trebaju nas kako bismo ih osnažile ili im otvorile neke nove prostore unutar kojih mogu govoriti o sebi i svojim životima. One su te prostore već osvojile, ili ih osvajaju, i to nisu prostori institucija ili obrazovnog sustava, oni su sami po sebi za to previše kruti i normirani („Popodne sam u školi skoro zaspala. Doista želim da ne moram ići u školu“, rečenice iz Dnevnika Anne Frank koje zaokružuje jedna od cura u sklopu radionice). Ipak, bez obzira na  to koliko sitne, pojavile su se pukotine, iskliznuća, u kojima se u određenim trenucima desilo zajedništvo i razumijevanje. Kroz tekst, crtež, ili pak razgovor, trenuci u kojima se cure, kao naši toliko željeni subjekti, sugovornice, partnerice, otvaraju prema mogućnosti da nam, bilo u običnom neformalnom razgovoru ili kasnijim zajedničkim čitanjima i umjetničkim radionicama, mogu odškrinuti vrata svojih djevojaštva, dati komadić svog vremena i u zajedničkom radu pronaći razumijevanje.
Na tom tragu umjetnica intuitivno prepoznaje da je korisno i vrijedno truda kao polazište za rad uzeti razgovore i radionice s tek nekoliko djevojaka, ne zato što one predstavljaju autentičnu djevojku ili reprezentiraju sve moguće djevojke, već zato što najintenzivnije poveznice s konstrukcijama i promjenama djevojke leže upravo u odnosima.
Ulomci iz knjiga čitanih u sklopu čitateljskih grupa s djevojkama, kao tekst s pomoću kojeg djevojke koristeći tuđe riječi i rečenice mogu reći nešto o sebi bez da to izgovore o prvom licu, uvod su u rad. Uvećane i izložene u prozorima, funkcioniraju kao svojevrsni stejtmenti – rečenice s kojima se identificiraju, u kojima se prepoznaju ili ih osjećaju kao svoje i koje im nešto znače. Na tom tragu rad Sanje Bistričić Srića funkcionira kao radna bilježnica koju čine zajedničke dnevničke bilješke artikulirane kroz različite medije – crteži, fotografije, tekstovi, video te zajednički fanzin – koji materijaliziraju njihove svjetove. Nije na odmet prisjetiti se kako je ključna prednost fanzina u odnosu na druge tiskane medije namijenjene mladima upravo DIY metoda i etika koja omogućuje autorstvo bez autoriteta urednika ili nakladnika, tržišta ili dominantne politike.[3] U koautorstvu s djevojkama umjetnica koristi subverzivni potencijal fanzina otvarajući im pritom prostor za samoaktualizaciju i izražavanje koje u formatu izložbe postaje javno, a time i politično.
Na tom tragu funkcionira i video koji prikazuje dvije djevojke koje pristaju biti snimane dok se šminkaju i razgovaraju s autoricom o vlastitom življenom djevojačkom iskustvu. Prepoznajući da djevojke odavno nisu samo potrošačice već i proizvođačice kulture i da je ta uloga dostupnošću novih tehnologija višestruko potvrđena, autorica polazi od razumijevanja djevojaka kao performativa. Paralelnom montažom supostavlja dvije djevojke dok se šminkaju okružene različitim predmetima koje pritom koriste. No iako oni zasigurno pripadaju sferi konzumerizma i potrošnje, dok razgovaraju o tome što danas znači biti cura, one te iste objekte iznova rekreiraju kao aktivne proizvođačice i oblikovateljice svojih stvarnosti. Nije li ono što artikulira jedna od djevojaka u videu – „(…)ideš u subotu van… i onda se sam onak gledaš u ogledalo i šminkaš… U trenutku kad si gotov i ideš van, do tog trenutka si već deep in the fantasy da uopće nije ni bitno di ideš… Kad se dugo gledaš i di baš skužiš da si prava osoba i da je to osoba ispred tebe. Meni je to bio dio koji me promijenio u djevojaštvu… Ok, this is me i idem van (…)“ – baš ono o čemu piše Rita Felski u tekstu „Object relations“? Naime, ako se djevojačka iskustva, iako nesumnjivo premrežena utjecajem konzumerizma i potrošnje, promatraju isključivo kroz pokušaje da se osjećaji užitka koji proizlaze iz bivanja u popularnoj kulturi tumače samo iz njihova svojstva robe te kao nešto nad čime djevojke nemaju kontrolu nego im je nametnuto, zanemaruje se činjenica da se „naši odnosi sa stvarima odvijaju u mnoštvu emocionalnih, estetskih i politički registara te da se mnoge priče mogu ispričati o inspirativnoj snazi stvari, njihovoj sposobnosti da umire i utješe, da nanovo ožive ili transformiraju percepciju“. [4]

Tematiziranje djevojaka i djevojaštva uvijek proizvodi neki višak koji ostaje prisutan u zraku, naslućujemo ga, ali ne uspijevamo do kraja obuhvatiti. I naša djevojačka iskustva, bez obzira na to koliko nam se činila  živima u sjećanju, ne mogu u potpunosti korespondirati s iskustvima današnjih djevojaka. Ne samo zbog čitavog dijapazona različitih početnih pozicija i okolnosti, nego i zbog kategorije vremena obilježene društvenim promjenama i odnosima, promjenama u okviru medija i tehnologija i dr. Što danas znači biti djevojkom toliko je neuhvatljivo, neopipljivo i fragilno, u konačnici, za svaku od tih djevojaka i vrlo intimno i osobno, utoliko je već i mogućnost da su došle dobrovoljno, da žele makar odškrinuti vrata svojih iskustava i u okviru umjetnosti pronaći nešto s čime se mogu povezati, poistovjetiti ili prisvojiti, značajno i poticajno. Poticajno da prepoznamo da čitava jedna dobna i rodna skupina zaslužuje da je se čuje, da ima što za reći, da nije bespomoćna ili instrumentalizirana, već prije prešućena i neistražena u okviru prostora unutar kojih joj se želi dati glas. Ili, kako zaključuje Monica Swindle, djevojka je „poseban način osjećanja, orijentacija prema sebi, objektima i drugima, a koji stvara promjenjiv, kontingentan kolektiv, afektivnu zajednicu. Iako mnogima u tome kolektivu kao pojedincima i pojedinkama nedostaje moći, kao skupina možda imaju nove mogućnosti da utječu i tako dovedu do promjena.“ [5]

Petra Dolanjski Harni
   
Djevojaštvo je interdisciplinarni knjižničarsko-umjetnički projekt koji kroz čitanje i čitateljske grupe te vizualnu umjetnost proučava djevojačku kulturu i svakodnevicu. Projekt tematizira kulturno poimanje i reprezentacije djevojaka i djevojaštva te njihovog odrastanja, često obilježene kao frivolne i nametnute sponom patrijarhata i komercijalne kulture. Kroz čitanje izabranih književnih tekstova i razgovore o njima te sudjelovanje u radionicama novih medija, djevojke su potaknute na kritičko promišljanje te postaju svjesnije svog okruženja i osnažene u artikuliranju vlastitih problema i stavova. Projekt okuplja stručnjake iz područja knjižničarstva, književnosti, vizualne umjetnosti i antropologije.
 
Sudionici projekta: Lana Pukanić, voditeljica čitateljske grupe u Zagrebu; Snježana Berak, Hrvatsko čitateljsko društvo i Biljana Barišić Mudri, školska knjižničarka u Gimnaziji Bjelovar, voditeljice čitateljske grupe u Bjelovaru; Dorijan Vahtar, antropolog; Sanja Bistričić Srića, vizualna umjetnica; Petra Dolanjski Harni, knjižničarka, kustosica i autorica projekta; Irena Bekić, knjižničarka, kustosica i koordinatorica projekta.
 
Projekt podržao Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo