Sanja Jovanović: Zagasiti šarm raspada
Sanja Jovanović
Što je toliko fascinantno kod napuštenih mjesta?
Pokušavajući proniknuti u osobne razloge očaranosti ruševinama, gotovo arheološki krčim staze kroz vlastita sjećanja tražeći uzrok te vizualne opčinjenosti dekonstrukcijom. Oduvijek su me intrigirale prazne ulice, kuće lišene ljudskog prisustva, makadamski putevi koji ne vode nikud... U meni postoji kompas koji me vodi ka neispričanim pričama mjesta i zgrada koje su nakon svoje prvotne namjene ostale prepuštene samima sebi i nemilosrdnoj snazi vremena i prirode. Volim smatrati kako ovim fotografijama, nastalim u periodu između 2005. i 2019. godine, pričam te priče betonskih divova i udahnjujem novi život zaboravljenim prostorima.
Odrastajući na području grada Rijeke nije bilo teško uočiti ogromne napuštene industrijske komplekse nastanjene jedino florom i faunom. Hartera, nekoć jedna od najuspješnijih i najvećih tvornica papira na području Europe; uništena i zatvorena ekonomskim i političkim promjenama nakon rata. Kompleks tvornice Torpedo, povijesno značajan kao mjesto razvoja torpeda, također je ostavljen zubu vremena. Hotel Haludovo na atraktivnoj lokaciji u Malinskoj na otoku Krku svake godine sve više i više propada. U sklopu projekta Rijeka EPK2020 nekima od ovih prostora barem će se privremeno udahnuti život, no veliku većinu sličnih prostora u Hrvatskoj i dalje čeka sudbina tihog raspadanja, dok od njih ne ostane samo neki zid koji će prkositi vremenu kao spomenik mjestu na kojem je nekoć postojao život.
Možda me napuštena mjesta i stvari dozivaju jer nisu oduvijek bili takvi. Netko je jednom stajao ovdje, upravo na ovom mjestu gdje sada i ja stojim. Netko ima stotine životnih priča koje su se dogodile između svih ovih raspadnutih zidova. A stajanje na mjestu gdje je jednom netko drugi stajao povezuje me, barem na trenutak, s vremenom i prostorom druge osobe koja je živjela. Napuštena mjesta su mrvice koje padaju iz vrtloga užurbanog vremena koje velikim koracima ide dalje, pa kao svoju misiju uzimam barem pokušati zabilježiti trenutak mirovanja. Možda uopće nije riječ o mjestu. Možda je kod napuštenih prostora u pitanju realizacija da smo i mi sami prolazni, pa će tako i naši potoci presušiti ostavljajući za sobom samo prazno korito kao trag prisutnosti. Možda je fascinacija ruinama prisutna iz istog razloga zbog kojeg u mračnim noćima zurimo u zvijezde - jer nas oduševljavaju stvari koje nikada ne možemo znati i možemo ih samo zamišljati.
Pokušavajući proniknuti u osobne razloge očaranosti ruševinama, gotovo arheološki krčim staze kroz vlastita sjećanja tražeći uzrok te vizualne opčinjenosti dekonstrukcijom. Oduvijek su me intrigirale prazne ulice, kuće lišene ljudskog prisustva, makadamski putevi koji ne vode nikud... U meni postoji kompas koji me vodi ka neispričanim pričama mjesta i zgrada koje su nakon svoje prvotne namjene ostale prepuštene samima sebi i nemilosrdnoj snazi vremena i prirode. Volim smatrati kako ovim fotografijama, nastalim u periodu između 2005. i 2019. godine, pričam te priče betonskih divova i udahnjujem novi život zaboravljenim prostorima.
Odrastajući na području grada Rijeke nije bilo teško uočiti ogromne napuštene industrijske komplekse nastanjene jedino florom i faunom. Hartera, nekoć jedna od najuspješnijih i najvećih tvornica papira na području Europe; uništena i zatvorena ekonomskim i političkim promjenama nakon rata. Kompleks tvornice Torpedo, povijesno značajan kao mjesto razvoja torpeda, također je ostavljen zubu vremena. Hotel Haludovo na atraktivnoj lokaciji u Malinskoj na otoku Krku svake godine sve više i više propada. U sklopu projekta Rijeka EPK2020 nekima od ovih prostora barem će se privremeno udahnuti život, no veliku većinu sličnih prostora u Hrvatskoj i dalje čeka sudbina tihog raspadanja, dok od njih ne ostane samo neki zid koji će prkositi vremenu kao spomenik mjestu na kojem je nekoć postojao život.
Možda me napuštena mjesta i stvari dozivaju jer nisu oduvijek bili takvi. Netko je jednom stajao ovdje, upravo na ovom mjestu gdje sada i ja stojim. Netko ima stotine životnih priča koje su se dogodile između svih ovih raspadnutih zidova. A stajanje na mjestu gdje je jednom netko drugi stajao povezuje me, barem na trenutak, s vremenom i prostorom druge osobe koja je živjela. Napuštena mjesta su mrvice koje padaju iz vrtloga užurbanog vremena koje velikim koracima ide dalje, pa kao svoju misiju uzimam barem pokušati zabilježiti trenutak mirovanja. Možda uopće nije riječ o mjestu. Možda je kod napuštenih prostora u pitanju realizacija da smo i mi sami prolazni, pa će tako i naši potoci presušiti ostavljajući za sobom samo prazno korito kao trag prisutnosti. Možda je fascinacija ruinama prisutna iz istog razloga zbog kojeg u mračnim noćima zurimo u zvijezde - jer nas oduševljavaju stvari koje nikada ne možemo znati i možemo ih samo zamišljati.
Sanja Jovanović rođena je 1987. godine u Rijeci. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci, upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer primijenjena grafika, na kojoj 2014. godine stječe titulu magistre primijenjene umjetnosti.
Interes za fotografijom otkriva još u srednjoj školi te se njome počinje aktivno baviti 2006. godine. Uz nekoliko samostalnih izložbi u Rijeci, sudjelovala je i na više skupnih, od kojih izdvaja skupnu izložbu fotografija u sklopu manifestacije „Proljeće na Sveučilištu u Rijeci“ u organizaciji Studentskog centra Rijeka te sudjelovanje na skupnoj izložbi „Aktualna riječka fotografija“.
Od 2017. godine živi i radi u Zagrebu.
Interes za fotografijom otkriva još u srednjoj školi te se njome počinje aktivno baviti 2006. godine. Uz nekoliko samostalnih izložbi u Rijeci, sudjelovala je i na više skupnih, od kojih izdvaja skupnu izložbu fotografija u sklopu manifestacije „Proljeće na Sveučilištu u Rijeci“ u organizaciji Studentskog centra Rijeka te sudjelovanje na skupnoj izložbi „Aktualna riječka fotografija“.
Od 2017. godine živi i radi u Zagrebu.