Sara Salamon: Arheološke iskopine

Pravo mjesto, krivo vrijeme: Arheološke iskopine Sare Salamon
 
Sara Salamon svojim radom istražuje izdaje medija. “Izdaje” ovdje označavaju djelovanja onkraj ili usprkos funkciji; a “mediji” svaki objekt i proces koji služi prijenosu potencijalne informacije ili smisla – svjetlo, snimak, jeka, tijelo, povijest. U svakoj je transmisiji slijepi putnik, i taj višak (ili temelj?) tajnim djelovanjima oblikuje stvarnosti naivno nazvane našima. Rad Sare Salamon moguće je čitati kroz tradiciju spekulativnog materijalizma, koji će, ugrubo, tvrditi da naša semiotička mapiranja kodiraju samo dio stvarnosti te da ono što ostaje nekodirano fundamentalno oblikuje nas i našu stvarnost. Salamon pritom uvodi novu liniju umjetničkog istraživanja u spekulativnom materijalizmu. Pragmatičnim semiotičkim mapiranjima, medijatizacijom stvarnosti, stvorili smo novi dio stvarnosti odmetnut od podčinjenosti našoj utilitarnosti i fantazijama o smislu – sam medij. Naši pokušaji da učinimo stvarnost razumljivom stvaraju nove materijalnosti koje, ponovno neovisno o nama i ponovno nam nepoznato, oblikuju naše svjetove.
Arheološke iskopine bave se poviješću i javnim prostorom kao medijima koji izdaju. Rad je utemeljen na dramaturškoj tenziji svjedočenja objektu kao performeru – prizoru arheoloških iskopina koje se, sporo i jedva perceptivno, kreću “same od sebe” u javnom prostoru.
Već i uobičajeni prizor iskopina proizvodi napetost kontradiktornih afektivnih reakcija. S jedne strane je paranoja – mi stanovnici početka 21. stoljeća znamo da su iskopine uvijek nekome u korist, da je povijest fikcija od koje uvijek netko profitira. S druge strane je slatki zov nove priče o nama – mi stanovnici početka 21. stoljeća hodamo svijetom s otvorenom ranom na mjestu gdje bi trebala biti ukorijenjena naša velika zajednička priča koja će nam svijet učiniti čitljivim i smislenim. Salamon se u radu referira na kadar u seriji Treme sniman iz perspektive srušenih kuća koje turisti fotografiraju. Na trenutak vidimo kako nas “vidi” scena katastrofe. Kao manične bliceve kompulzivnog dokumentiranja banalno nepovratnog. Kao životinje nade.
 
Dramaturški ključna točka rada je trenutak kada drugi put prolazimo pokraj iskopina i primjetimo da nešto u tom prizoru nije u redu. Teško je, međutim, priznati si da su se iskopine pomaknule. Afektivni se registar mijenja. Domaću udobnost paranoje i zova pripadnosti povijesti zamjenjuje uncanny, plitka jeza disonance.
 
Da li je problem u meni ili u stvarnosti?
 
Neizbježno je Arheološke iskopine promatrati u kontekstu 2020., godine u kojoj je na trenutak cijeli svijet postao iskopina, a mi civilizacija kojoj je dana jedinstvena prilika da svjedoči vlastitim ostacima. 
 
Trenutak je, međutim, brzo prošao.
 
Tell me you’re a teen mom without telling me you’re a teen mom.
 
Na poljima spaljenima vrelim ljetima klimatske krize otkrivaju se tragovi drevnih gradova.
 
Prosvjedi u limuzinama.
 
Ljudsko biće je vidjelo vašu narudžbu.
 
Kao da smo oduvijek bili tu, kao da nas nikad nije bilo.
   
 
Arheološke iskopine je umjetničko-istraživački, site-specific projekt koji je u formatu mobilne javne instalacije – sporog happeninga, nastanio riječke i zagrebačke kvartove i u formalnom i sadržajnom smislu ispitao okvire apsurdnog, ludičkog, nepoznatog, poznatog, fikcijskog i divljeg u javnim prostorima. Riječ je o događaju koji transformira dio javnog prostora između stambenih zgrada u “arheološku iskopinu” – objekt s reflektorima i građevinskim materijalom sa skrivenim područjem iskapanja, a koji svakog dana sporo putuje niz ulicu (1m/dan).
 
Iskopine su inspirirane novinskim člankom iz The Guardiana ‘Millennia of human activity’: heatwave reveals lost UK archaeological sites u kojem, paradoksalno, engleski turizam i znanost (grana: povijest) cvjetaju pod utjecajem klimatskih promjena i zatopljenja. Projekt se odvijao na specifičnim lokacijama u Zagrebu i Rijeci, postindustrijskom gradu koji pokušava ustanoviti turističku ekonomiju. S kritičkim osvrtom na posljedice ekonomske trazicije u Rijeci Arheološke iskopine stvaraju kognitivnu disonancu, vremenski utemeljenu instalaciju, site-specific nadrealizam, odnosno spori apsurdni događaj, izvedbe bez izvođača.
   
 
Izložba u Galeriji VN okuplja mobilne, svjetlosne i video objekte te dokumentaciju izvedbi iz 2020. i 2021.
 
Projekt je realiziran u umjetničkoj suradnji s filozofom Markom-Lukom Zubčićem, te  u suradnji s umjetnikom Hrvojem Spudićem vezanoj uz oblikovanje i programiranje objekata.