Siniša Labrović: Sancta Ossa

Činjenica je da istu „stvarnost“ doživljavamo na različite načine. Deleuze smatra da bi koncept istine i realnog trebalo proširiti s konceptom zanimljivog, jer nije svaka istina zanimljiva.  I iako se radi o nečem aktualnom to ne znači istovremeno da se radi o realnom. Proliferacija milijuna raznih informacija izrečenih na tisuće načina kroz mnoštvo kanala, koji omogućuju reprodukciju kakvu Walter Benjamin nije mogao ni sanjati, a sve u svrhu zamagljivanja onog bitnog od onog nebitnog. Realnosti nam dospijevaju u frakturiranom obliku i vremenski ispresijecanoj sadašnjosti, u vidu ringišpila kozmopolitskih, globalnih imaginarija.

Siniša Labrović u svom radu svakako istinu proširuje i nadograđuje zanimljivim. Taj se umjetnik bavi neuralgičnim točkama naše svakodnevnice, ali  tu svakodnevnicu stilizira i uređuje, pretvara u priču, obogaćuje pjesničkim slikama i prikazuje s puno humora.

Na izložbi Sancta Ossa Labrović se bavi temom putovanja, hodočašća u prenesenom smislu. Putovanje zapravo simbolizira samoistraživanje, osoban rast i razvoj, neizvjesnost i otvaranje mnoštva mogućnosti. Ako se radi o pravom putovanju, nikad ne znamo kakav će ishod biti. Hoćemo li pronaći sreću bilo materijalnu ili duhovnu kojoj stremimo. U svakom slučaju rezultat putovanja je uvijek identitetska nadogradnja, bez obzira na sve sumnje, opasnosti ili prijetnje, na sve strahove, kontradikcije i laži. Ono što potiče čovjeka na takvo pravo identitetsko putovanje jest svakako trauma, raspad sustava u kojem treba ponovno pronaći krhotine i spojiti ih u cjelinu. Hoće li ta nova realnost biti istinita ili samo rezultat želje, mašte, fikcije nikad  nije sasvim jasno. Nova realnost obilježena je nepovjerenjem, nevjericom, paranojom.

Labrovićevo putovanje / hodočašće je veliko kolektivno putovanje i istraživanje ne samo osobnog već i kolektivnog identiteta. U galerijskom prostoru izložene su relikvije – svete kosti osoba konstitutivnih za hrvatski nacionalni i vjerski identitet. Ovdje se umjetnik služi stilskim sredstvom hiperbole i time postiže efekt začudnosti i komičnosti . Naime relikvija pod nazivom Os hyoideum  primi praesidis Crovatica Sigfrido Tudjman Dr.  u biti je naziv za podjezičnu kost, jednu od najsitnijih koščica u tijelu,  jednu od onih kosti koje zaista i postaju svetačke relikvije. Kost koja je izložena u galeriji je divovska kost, koja, ako povjerujemo u njen naziv predstavlja podjezičnu kost giganta. Druga divovska kost je Os cuneiforme mediale sancti Aloisii Stepinac . Radi se zapravo o medijalnoj klinastoj kosti u stopalu,  koja je, ako pripada osobi normalne veličine, prilično malih dimenzija.

Labrović izlažući goleme goveđe kosti kao relikvije razotkriva i ogoljuje proces konstitucije nacionalne i vjerske paradigme koji je univerzalan i tipičan za konstituiranje svakog nacionalnog identiteta. No kad se radi o malim i mladim narodima relativno svježih identifikacija,  ujedinjavanje  društva oko relikvije djeluje tragikomično. Dajući svetost, kanonizirajući Tuđmana i Stepinca, Labrović ukazuje na činjenicu da su oni bili žrtve, jer imanentno svetačkom životu na zemlji je da se žrtvuju. Patnja u svetačkom životu  dio je putovanja prema Bogu, a za smrtnike njihov je primjer utjeha. Hiperbola se ovdje ne krije samo u veličini kostiju koje kao da su pobjegle s gozbe Gargantue i Pantagruela, već i u samoj ideji svetosti, ideji da je postojeća osoba od krvi i mesa nadišla smrtnost i povijest i ušla izravno u vječnost.
 

Osim relikvija Labrović izlaže gaće na štapu. Gaće kao dio garderobe označavaju našu najintimniju zaštitu, zaštitu naših organa, zaštitu naše unutrašnjosti, naše reproduktivne sposobnosti. To je ujedno komad odjeće koji ćemo posljednji skinuti i tek tada postajemo nagi. Ima mnogo izreka koje uključuju gaće poput „gaće mu se tresu“ ako se radi o strahu, „ krojiti tuđe gaće“ ako netko upravlja drugom osobom i sl. no najučestalija je metafora ostati bez gaća koja se odnosi na kompletno osiromašenje . Odnijeti gaće na štapu, prema Hrvatskom jezičnom portalu znači „materijalno propasti kockajući se, loše vodeći neki posao, loše ulažući novac“.  Kada Labrović izlaže predimenzionirane gaće na štapu, on se obraća svom gledatelju jezičnom slikom, dubinski vezanom uz hrvatski jezik. Zanimljivo je da je ta slika upravo došla iz hrvatskog jezika  i kada bi Labrović trebao pokazati  izložbu internacionalnoj publici, ovu bi sliku vjerojatno trebalo dodatno objašnjavati. (No moglo bi je se prevesti u predimenzioniranu crnu biljarsku kuglu ako se radi o osobi koja poznaje englesku frazeologiju, jer je izreka na engleskom „behind the eight ball“ - sakriven iza posljednje biljarske kugle.)   Labrovićeva metoda je da polazi od vlastitog jezika i jezične frazeologije kada razmišlja o svojim konceptima i da zapravo u galerijskim ambijentima na neki način kreira jezične slike. Njegove gaće poput bijele zastave, mašu na štapu, opet simbolizirajući putovanje s fokusom na momentu neizvjesnosti. Labrovićevim riječima tražeći sebe, gubimo sebe. Izlažući se neizvjesnosti dolazimo do nekog novog identiteta.

U kontekstu ovakve izložbe koja je začinjena srednjevjekovnom groteskom i pretjerivanjem u svakom smislu stavlja i samog autora u jednu specifičnu poziciju – poziciju harlekina, dvorske lude. Jedine osobe unutar sustava koja može slobodno i smjelo kritizirati i izrugivati bez straha da izgubi život. Ono što joj čuva glavu je dosjetljivost, humor.