Šjor Ranko

Ranko Marinković

Šjor Ranko kupuje kruh u rano poslijepodne.
Nosi ga u lijevoj ruci. Desnom umnaža razlike
između filologije i poezije.

S lijeve i desne strane ulice pozdravljaju ga
likovi iz Donje Stubice.

Uz kavu najslađe blaguje rečenice.
Vrlo ih blago umače.
I smiješeći se – otpuhuje.

Da, Don Zane, kao češalj Tajne,
od ruke pravi ciklame.

Meni ništa drugo ne preostaje.
Jer kruh najljepše miriše.

                                     Anđelko Novaković

 

Dvadeset osmog dana mjeseca siječnja Anno Domini 2001. umro je velikan hrvatske književnosti Ranko Marinković, o kojemu akademik Vlatko Pavletić reče: „Marinković je moderan tip književnika, inteligentan, eruditivan, sklon filozofskom produbljivanju kao Gide, Camus, Čapek... On nije pesimist ni mizantrop, iako njegov odnos prema ljudima sliči katkada na mizantropiju, a ona opet navodi na pesimističke zaključke."

Uistinu, Marinković je analitičar ljudske duše, znao je zaviriti u njezinu srž. Iz njegovih djela možemo toliko toga naučiti o ljudskoj naravi, o njezinim ponorima i uzvisinama. Stoga donosimo 26 citata iz različitih Marinkovićevih djela. Za svaki dan po jedna mudrosnica iz opusa Ranka Marinkovića, i tako do dana njegova rođenja (22. 2.).

 

1. Što je sreća? Nitko ne zna što je, svi je žele.

2. Radiš, radiš, a zašto radiš? Da živiš. A zašto živiš? Da radiš.

3. Postojati znači otresti tugu sa sebe.

4. Ljudi su kao kamenje. Nepravilni, teški i rasuti. Mučno je to dovesti u red, skupiti i složiti po nekom pravilu, a pojedinačno je još mučnije svaki komad klesati.

5. Biti lud znači biti slobodan. Odavde do vječnosti.

6. Znam ne da ne znam, nego da ne smijem znati, moj Sokrate!

7. Sve ljepote već davno su izrazili more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčjem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom!

8. Eto to je moj san, bio i ostao. I ostao, što je najgore. (…) Neostvareni san. A gdje se tu kod nas može ostvariti neki san a da čovjek ostane čist i svečan?

9. I tako uđe u naš život neko lice - nepoznanica. Ukrca se u našu mirnu (hm, mirnu?) plovidbu, zagonetni putnik koji nam odjednom oduzme svaki smisao za zbilju. Isiše naprosto svu volju i počinju naša slatka lutanja. Po iluzijama. 
10. Ljubav... (...) Nitko nam ne govori s takvom hirovitom prevrtljivošću kao naša ljubav: čas nas čini Apolonima, čas ništavnim gnjidama.
11. Ti mene više ne voliš, to znam. Ti bi mene sada najradije bacio kroz prozor palcem i kažiprstom kao čik, da me netko zgazi dolje na ulici. Popušio si ti mene... Opet ću ja pušiti... Da. Drugu cigaretu. Gotovo je sa mnom. Ja sam opušak. Ti si lula. Sada sam i luda... Rekao sam lula. Zašto lula? Ima li u tome želje za mnom? Lula se ne odbacuje. Što se dulje puši bolja je. Kao violina. Što se dulje svira... Da, kao violina. I ti ćeš svirati? Kao vrituoz! Neću kao virtuoz. Sviraj obično. Obično svira se na kontrabasu. Ali na violini virtuozno. Ti si violina. Pogledaj se tamo u ogledalu, cijela, gola: zar nisi violina? Jesam. Da sviramo?
12. Ljudi su kao kamenje. Nepravilni, teški i rasuti. Mučno je to dovesti u red, skupiti i složiti po nekom pravilu, a pojedinačno je još mučnije svaki komad klesati.
13. Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori. 14. Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.
15. Pijanstvo je u početku poetično, kasnije je slično idiotizmu.
16. Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.
17. Život je djelo, autorstvo ili plagijat, imitacija, kopija, plakat, reklama za razne čajeve i uzorne stolice.
18. Knjige si imao u ruci. A u glavi znanje. To oružje, dobro upotrijebljeno, ponekad je jače od svih bomba i pušaka.
19. Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodira, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja… Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani.
20. Poznato je da knjige prenose nečistoću; u njih se uvlače stjenice... Koliko sam puta pronašao suhu stjenicu, zgnječenu muhu, pritisnutog komarca s raširenim nogama preko riječi vedrina, srce, cvijet... Pa ona žuta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kašljali, kopali nos, vrtali uho šibicom. Žuti otisci znojnih prstiju u koje su čitači pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuđenja, od muke, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iščupane vlasi. Bilješke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patološki znakovi, crteži i opaske... ...Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduševljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! ...Toliko neposrednih znakova ljudskog raspoloženja...21. Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak – držiš. To je sve što ti znaš. Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaješ samo po težini, a nemaš pojma što je u njima.
22. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči.
23. Knjige si imao u ruci. A u glavi znanje. To oružje, dobro upotrijebljen, ponekad je jače od svih bomba i pušaka.
24. Odricanje, moj sinko, znači pravu veličinu! 25. Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao... 26. I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbrižni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica »Član dobrotvornog društva — prosjačenje redarstveno zabranjeno.« Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! Što si radio cijelog ljeta? Krao, a? — Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav ... — Pjesnik? Pjevao? A dakle — pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, možeš i plesati! Que faisiez vous au temps chauđ? Dit elle a cette emprunteuse. — Nuit et jour, a tout venant, Je chantais, ne vous deplaise. — Vous chantiez? J’en suis fort aise: Eh bien! dansez maintenanl! I cvrčak pjeva. Pjeva, usprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati.