Slaven Tolj - Izložba za JZZ

SLAVEN TOLJ: Liminalni obredi

„Ja nisam pred svojim tijelom, ja sam u njemu, ili radije, ja jesam moje tijelo. Mi ne kontempliramo samo odnose dijelova svoga tijela i uzajamnost vizualnog i taktilnoga tijela: mi smo sâmi oni koji drže na okupu ove ruke i ove noge, oni koji ih istovremeno vide i dodiruju… Ako se još može govoriti o interpretaciji u odnosu na percepciju vlastitoga tijela, treba reći da se ono sâmo tumači“

Tijelo je objekt i tijelo je subjekt sâm, predlaže Maurice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije (1945.). Slaven Tolj na tijelu ima tetovaže dubrovačke Art radionice Lazareti i riječkog MMSU-a. Razlozi su valjani. Apostrofirajmo njegov aktivizam i rad u kulturi, destabiliziranje uvriježenih socio-političkih matrica moći kada nezavisno vodi Lazarete ili se, s druge strane, prihvaća institucionalnog ravnateljstva u riječkom MMSU. Tetovaže su podsjetnik na potrebu otpora, na četvrt stoljeća uložene djelatne energije i postignutih djela kako bi se promijenio poredak stvari. Pa opet i dalje intrigira  pitanje zašto bi trajno na tijelo upisao ovakvo znakovlje? Mogli bismo cinično ustvrditi da nisu više od administrativne činjenice, dokumentiranog i arhiviranog podatka. Znamo naravno da tomu nije tako. Ponajprije iz autopsije vlastitih iskustava u poslijeratnom društvu tranzicije i kleptokracije, zadobivenih ili samonanesenih ožiljaka koji nas, skriveni za druge, uporno gledaju iz zrcala. Otuda ćemo pretpostaviti da se slično i Slaven Tolj, činom „žigosanja“ vlastitog tijela, svakodnevno želi suočavati sa (sa)znanjem da dijalektika javnog, kulturnog i političkog prostora podrazumijeva poniženje aktera koji pak, naizgled paradoksalno, ne odustaje nego inzistira na nekoj vrsti svojevoljnog utamničenja. S te zamućene pozicije htijenja i moranja djelovanja, jedinom prihvatljivom nadaje se dakle nemogućnost odustajanja, perpetuiranje pokušaja razrješenja Sizifova apsurda. Michel Foucault u knjizi Nadzor i kazna: Rađanje zatvora (1975.) podsjeća:

„Tijelo je izravno uronjeno u političko okruženje; odnosi moći imaju na njega neposredno djelovanje; prožimaju ga, obilježavaju, uspravljaju, podvrgavaju mučenju, primoravaju na razne poslove, prisiljavaju na ceremonije, zahtijevaju neke znakove.“

Moć performira nad tijelom. U izvedbama Slavena Tolja subvertiranje i neprestana dekonstrukcija dekonstrukcije učinaka moći na osobno i kolektivno iskazuje se kao radikalan tjelesni čin: kao kad nag, držeći jelenje rogove njima nasrće na zid galerije do iznemoglosti i ranjavanja, kao kad na kožu prišiva korotno dugme, otruje se alkoholom do višednevnog besvjesnog stanja, omotava nago tijelo u vrelinu svjetlećih žaruljica ili mu plamen upaljača žeže prste. Takvo je umjetnikovo osjećanje svijeta i sebe u svijetu. Ono je istovremeno pounutreno i ponuđeno da bude zajedničko, otjelovljuje se u vlastitosti i u Drugom: Kada, na primjer, snima seriju fotografija pod nazivom Skica za autoportret, zima 2004. (2004.), nećemo ga naći ni na jednoj. Umjesto njega to će biti, piše Radmila Iva Janković, ljudi u običnim svakodnevnim situacijama, ljudi koji putuju, sjede na klupi, hodaju, stoje, čitaju novine, puše… Ja se, ističe ona, pojavljuje u slici kao onaj koji nikad ne vidi tamo gdje ga drugi vidi i nikad nije onakav kakvim ga želimo vidjeti. Takvim postupkom subverzivne samoreprezentacije istaknute tek riječju „autoportret“ u nazivu rada, Slaven Tolj dakle poistovjećuje Ja s Drugim, upisuje se u Drugog u stalnoj napetosti diskurzivnog polja. U kojem ćemo kao nemoguću čežnju ukotviti predah Merleau-Pontyjeve fenomenološke materijalnosti bića, predodžbu nepotisnutog i nepodčinjenog, „slobodnoga“ tijela u susretu i stapanju s Drugim:

"Taj Drugi, to je moje drugo Ja, a to znam jer to živo tijelo ima istu strukturu kao i moje. Doživljavam svoje tijelo kao moć usvajanja određenih oblika ponašanja i određenog svijeta: dakle, upravo je moje tijelo koje percipira drugo tijelo i otkriva u tom drugom tijelu čudesno produljenje vlastitih namjera, poznati način suočavanja sa svijetom. Moje tijelo i tijelo Drugog su cjelina, dvije strane istog fenomena, a anonimno postojanje – čega je moje tijelo sveprisutni trag – odsada istovremeno nastanjuje oba tijela."

To drugo Ja, neka za nas bude promatrač. Kojeg će dočekati umjetnik čiji je princip proizašao iz grozničavog promišljanja slobode kroz filozofiju morala i nemogućnosti katarze pa se ne može iskazivati kroz veliku ili glasnu gestu nego je to više somnambulno lutanje po prostorima egzistencijalnog mraka našega doba, pod „crnim suncem depresije i melankolije“, da literariziramo Juliu Kristevu. Njegov jezik nije deskriptivan niti se izvana oslanja na moćne narative, on je postan, usredotočen na, kako piše Janka Vukmir, transponiranje nematerijalne stvarnosti, događaja i osjećaja. Pred i za promatrača koji, ovisno o svom ulogu i poziciji, aktivira nove razine razumijevanja društvenog, socio-političkog, kulturnog konteksta rada i, jednako važno, njegova doživljaja. Sjetit ćemo se tako, na primjer, izrazito fiziološki perceptivnih performansa sa svijetlom/„vatrom“ i vidjeti da tu temu, taj, kako kaže Antun Maračić, melankolični lajtmotiv „slabog svijetla“, gotovo opsesivno, ali uvijek otvarajući novu perspektivu i provocirajući drugačije odnose, provlači kroz cjelokupan opus: za kasselsku Documentu X (1997.) u kupolu tamošnje željezničke postaje postavio je lampe koje su u vrijeme Domovinskog rata zamjenjivale barokne lustere u dubrovačkoj crkvi sv. Ignacija, a on ih poslije nalazi odbačene. Nedavno pak u mračne prostore galerija u Rijeci, Zagrebu i Beogradu unosi instalaciju od dva reflektora koji se pale tek po prolasku posjetitelja kojima je  tom igrom svijetla i mraka zapriječeno da se vide izbliza nego jedino s distance. Kriza otuđenja. Stuart Hall u eseju Kome treba „identitet“? (1996.) kaže:

„Izgleda da se u pokušaju ponovnog raščlanjivanja odnosa između subjekta i diskurzivnih praksi iznova pojavljuje pitanje identiteta ili – ako se želi više naglasiti proces subjektivacije od diskurzivnih praksi, kao i politika isključivanja koju, kako izgleda, zahtijeva svaka subjektivacija – pitanje identifikacije. Identifikacija se konstruira na pozadini prepoznavanja nekoga zajedničkog porijekla ili zajedničke osobine s drugom osobom ili grupom, ili s idealom, i u skladu sa solidarnošću i odanošću koje počivaju na prirodno uspostavljenim temeljima. Suprotno “naturalizmu” ove definicije, diskurzivni pristup vidi identifikaciju kao konstrukciju, nikad završen proces – uvijek “u procesu”.

Skloni smo, možda pretenciozno, ustvrditi da Slaven Tolj muku identiteta ili, doista, identifikacije, isključivanja, solidarnosti, odanosti, krivnje stalno nosi sa sobom. Njegov rad  fragmentira i preispituje krizu identiteta, usidren je u liminalnom stanju tranzicije i nemogućnosti, poslužimo li se odrednicom antropologa Arnolda van Gennepa, da prvotnu separaciju nadomjesti inkorporacijom. U tom prostoru „između“ koji, rekli bismo, i jest jedini mogući za kritičku umjetnost i misao, nailazimo na umjetnikove posljednje radove. Po svemu sudeći prisvojene crteže i fotografije. Dječje, nježne i preosjetljive da bi ih probadali suvišnim riječima. Tek, to su linijom izvedeni portreti djevojčica, umjetnika, kornjača, zamagljena fotografija dječjeg lica, golemog malog slona. Predah. I čista ljubav.