Slike i priče

Ana Jakić Divković
Rođena je 1963. godine u Erdutu, Hrvatska. Diplomirala je 1986. na grafičkom odjelu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Frane Para. Sudionica je brojnih skupnih izložbi te zapaženo izlaže i samostalno. Od 1982. uspješno se bavi ilustracijom. Autorica je dviju slikovnica (tekstovi i ilustracije), ilustrirala je dvadesetak knjiga za djecu, a ilustracije joj se nalaze u pedesetak udžbenika. Ilustrira knjige poezije i znanstvene publikacije, a za dječju ilustraciju dobiva 2016. Nagradu „Grigor Vitez“. Ilustracije objavljuje i u časopisima Modra lasta, Smib i Radost. Osim slikanjem, bavi se i izradom skulptura od stakla koje su uvrštene i u publikaciju „Staklo u suvremenom hrvatskom kiparstvu“. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.


Vrsna akademska slikarica-grafičar koja se u nekoliko svojih prijašnjih samostalnih izlagačkih nastupa nametnula kao autentični nastavljač animalističkih tema u umjetnosti, toliko karakterističnih za likovnu tradiciju Slavonije, odakle i sama rođenjem potječe. Kao što je u njezinim grafičkim mapama i crtežima tušem već ranije bila prepoznata velika radna disciplina, smisao za detalj i vizualna „čarolija u malom“, i u najnovijim njezinim radovima, zapravo ilustracijama za dječje knjige i slikovnice, uočit ćemo sve gornje odlike njezina opusa na još izrazitiji način.
Naime, ilustracija je tiskani medij, obraća se mnogo široj publici od primjerice jednog ili maloserijskog likovnog originala, slike ili grafike. Stoga, ilustracija mora pronaći put do srca današnjeg sveudilj razmaženog promatrača na jedan mnogo zahtjevniji i osmišljeniji način. Preuzimajući karakterističan operativni diskurs kakvim se danas efikasno služi elektronska i digitalna slika, Ana Jakić Divković već u samome startu uspješno uspostavlja važnu stratešku kontrolu nad glavnim komunikacijskim potencijalom svojih likovnih radova. Zahvaljujući toj činjenici, razumljivo je da njezine slike – kolaži posjeduju vrlo dotjerani oblik manipulativne zavodljivosti, koji u završnome stupnju vlastite realizacije, a to je poticanje pažnje kod promatrača, postiže i više nego uvjerljive rezultate. Ova je umjetnica vješto uspostavila svoj intermedijalni dijalog s mogućnostima suvremenih medija (televizije, digitalne grafike i računala), transformirajući ih u jedan zaseban i, zapravo, inverzan smisaoni poredak. Sveopću današnju pikselizaciju našega vidnog polja, Ana iznova vraća u domenu manualne umjetničke proizvodnje.
Ana Jakić Divković je svjesna da oko nje postoji hiperbolizirana slika stvarnosti koja, iako umjetno stvorena, danas postoji kao punopravni surogat prave zbilje. Umjetnica čak i koristi izrezane „krhotine“ te naopake zbilje, uglavnom fotografije iz ženskih časopisa. Međutim, svojim brižno estetiziranim slikarskim rukopisom i umnožavanjem semantičkih slojeva slike, ona tu zbilju vraća kamo i pripada – u svijet dječje mašte, samome djetetu kojemu se ilustracija i obraća. Na čisto likovnoj razini postoji jasna nakana umjetnice da brižnim likovnim postupcima, te sistemom motivske repeticije i adicije posloži niz od nekoliko koloristički komplementarnih i samostalnih oblikovnih jedinica u međusobno povezani sadržaj. Pri tome Ana Jakić Divković razgrađuje površinu slike na više planova – na njezin dubinski sloj i njezin prvi plan.
Ona ilustrira jasnu scenografiju ispred koje se odvija priča slijedom svog literarnog predloška. Njezine su ilustracije, zapravo, zamišljene kao hiperaktivni organizmi unutar kojih se odvijaju događaji koji se samo fiktivno nalaze u nekoj stupnjevanoj vezi sa svojim predloškom, jer ako iste te ilustracije promatramo kao čiste likovne fenomene, u fragmentima ćemo zapažati još čitav niz malih i „posuđenih“ sličica.
Naime, u formalnom smislu ovdje je došlo do svekolike prožetosti različitih slojeva slike, uključujući i metaplanove. Ana Jakić Divković uvijek postiže učinak višeslojnosti realiziranih struktura. Ponekad slijedeći zakon kauzaliteta, a ponekad prepustivši se jedinstvenom umjetničkom nadahnuću, vlastitoj mašti i intuiciji. Ipak, valja nam još jednom jasno upozoriti da zbog svega toga na njezin rad nipošto ne možemo gledati kao na neku neodređenu zbirku kaotično nanizanih tragova predmetne zbilje, jer specifičnost njezinoga svođenja likovne teme na alegorijski prikaz postiže se, dakle, nečim što posjeduje dodatni naratini i značenjski sloj. Taj prikaz slijedi svoj zaseban likovno oblikovni put i posjeduje svoju vlastitu priču koju dodatno začinjava Anina istančana senzualnost ali i blaga humorna komponenta. Njezina joj likovna nervatura ne dopušta da djeluje impulzivno, stoga su joj kolaži prepuni neke nove lirske osjećajnosti. Zato nam se opus Ane Jakić Divković pričinjava kao pažljivo iznijansirana i zaokružena potvrda jednog bogatog individualnog postojanja i autentičnog umjetničkog promišljanja, dok sama knjiga koju Ana Jakić Divković oplemenjuje svojim likovnim ilustracijama postaje punopravni oblikovatelj humanističke svijesti kod djece već od njihove najranije dobi.
Goran Blagus