Galerija Oblok predstavlja 04.05.2015. izložbu Torzija mlade kiparice Marije Štarkelj te otvorenje festivala mladih SMUK, s početkom u 19:30h.

Marija Štarkelj rođena je 9. svibnja 1987. godine u Zagrebu. Završila Školu primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer slikarstvo, stekla zvanje slikarski dizajner. 2010. godine završila je preddiplomski sveučilišni studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo u klasi profesora Mire Vuce, stekla zvanje baccalaurea kiparstva. 2012. godine završila diplomski sveučilišni studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo u klasi profesora Mile Blaževića, stekla zvanje magistar kiparstva. Članica je HDLU-a. Iza Marije Štarkelj je velik broj izložbi uz koje također aktivno sudjeluje u raznim umjetničkim projektima.

Marija Štarkelj: Torzija (2011.)
Izloženi radovi mlade kiparice Marije Štarkelj jezgrovito se oslanjaju o razvojni tijek ostatka njezinoga opusa za koji je ključno oslobađanje forme od figuralnoga. Ono se događa kroz različite procese transformacije materijala kojim se umjetnica koristi. U ovom su slučaju u pitanju gips i metal, a istraživački raspon se prilagođava njihovim izražajnim mogućnostima u plodonosnom dijalogu za koji su izložene skulpture među najilustrativnijim sastavnicama Marijinoga dosadašnjeg rada. Odnos s materijalom je shvaćen kao poligon za pitanja koja umjetnica postavlja sebi oslobađajući se ovisnosti bez kojih može stvarati, misliti i istraživati. Jednako je tako poligon za univerzalna pitanja koja rezultat dijaloga s materijalom postavlja pred svoga promatrača. Dosljednost u istraživanju i suptilnost u realizaciji su konstante autorskoga pečata. Odmjereno i strpljivo propitivanje podatnosti medija za interakciju s idejom uspješno se nadovezuju na njih. Kroz težnju za simplifikacijom Marija Štarkelj domišljato i iskreno pozicionira ključne preokupacije apstraktne skulpture u suvremeni trenutak. Ne polemizira sa spomenutom tradicijom, nego ju nadograđuje i rekontekstualizira ekonomičnim i inteligentnim tretmanom forme u upečatljivim detaljima tobožnje „slučajne nađenosti“ kao što je na primjeru nekih od izloženih skulptura neočekivana reljefna komponenta. S „podešavanjem slučaja“ se uvijek kreativno upušta u suradnju. Na taj način teži tihu, ali sveprisutnu atmosferu negacije učiniti temeljem pitanja koja izloženi radovi promišljeno postavljaju svome promatraču. Još jedna od uzbudljivih konstanti Marijinoga rada prisutnih u izloženim primjercima je zatvaranje u odnosu na ovisnost od vanjskoga kroz neočekivano kontradiktoran proces otvaranja. To posljedično vodi traženju tijela u bestjelesnosti i lica u bezličnosti. Priče kojih su ova tijela protagonisti ne teže biti osobne nego univerzalne. Od osobnoga ipak polaze jer je svaka, pa makar i sporadična, bilješka u trasiranju puta urezana kao pitanje o svrsishodnosti predstavljanja mehanizama dijelova tjelesnosti koji teže pobjeći od tereta identiteta. Unutarnji smisao u ovim procesima je jedini koji želi polučiti dojam djelatnosti i otkriva se kao ključni motivator stvaralačkoga procesa. On  negira ovisnost o referencijalnim uporištima, a zna što želi reći. Oponašani okvir je, dakle, nepredočiv i, u skladu s time, manifestiran samo u studioznom bilježenju točaka redukcije. Izloženi radovi se tako rađaju u procesu čišćenja i oslobađanja od mimetičkoga oslonca te „namjernom slučajnošću“ ostaju vjerni sebi, a dosljedni isključivo u naumu neprestanoga kretanja prema naprijed.
 

Sanja Zadro, povjesničarka umjetnosti