Stihotron - Senko Karuza

Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu), na kojemu se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Sto dvadeset deveti predsjedatelj Republike stiha
od 12. svibnja do 5. lipnja 2023. godine
suvremeni je hrvatski pjesnik Senko Karuza.

Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku!

Senko Karuza rođen je 1957. godine u Splitu, a djetinjstvo proveo na otoku Visu, kao i prve godine školovanja. Kasnije se školovao u Splitu i Zagrebu, ali ostao vezan za Vis, otok na kojemu živi i koji je postao nezaobilazna tema njegovih proza. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i već tokom studija počeo pisati književne tekstove. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Već desetak godina ima stalnu kolumnu u magazinu More, u kojemu je jedan od urednika. Priče su mu uvrštene u domaće i strane antologije i prevedene na desetak stranih jezika. Član je redakcije časopisa Tema. Trenutno  živi na Visu i osnivač je Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut Festival književnosti Mare Mare, na otoku Visu.   
 
Prvu knjigu priča, „Busbuskalai“, objavio je 1996. u zagrebačkoj Nakladi MD. Slijedile su knjige „Ima li života prije smrti“ (2005), „Vodič po otoku“ (2005), „Teško mi je reći“ (2007), „Kamara obscura“ (2010), „Prsa o prsa“ (2016), „Fotografije kraja“ (2018).
Zajedno s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom objavio je knjigu „Tri krokodila“ (2005).
Knjiga „Vodič po otoku“ prevedena je na poljski, češki i mađarski jezik, a u tijeku su prijevodi na njemački i talijanski. 
Objavio je tri knjige poezije: „Nestajanje“ (2020), Otimanje (2022) i „Krađa“ (2023).
Za knjigu „Nestajanje“ dobio je 2023. nagradu Ivan Goran Kovačić kao najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju.


dnevnik
 
Napisao sam mnogo dnevnika o svome životu.
Mnoge sam spalio uglavnom pijan i bijesan i jadan
Jer ništa u njima nije se poklapalo sa istinom.
Samo neko cmizdrenje nad životom i svime
Što mi se nije dogodili. Mrzio sam svijet u njima
A sebi sam se obraćao kao najvećem bijedniku
Nedostojnom da korača ovim svijetom. I tako to.
 
Najviše me nervirala potajna nada da će to jednom netko
Pročitati, ali odmah zatim jeza da bi taj isti mogao
Steći krivu sliku o meni. Pogotovo nakon moje smrti.
 
Tko sam? – pitao sam se u njima i bavio se izmišljotinama.
Sada žalim. Nestao je svijet koji sam izmišljao.