Stihotron - Veselko Koroman

Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu), na kojemu se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Sto trideset šesti predsjedatelj Republike stiha
od 10. do 30. lipnja 2024. godine
suvremeni je hrvatski pjesnik Veselko Koroman.

Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku!

VESELKO KOROMAN (Radišići kraj Ljubuškoga, 7. travnja 1934.) - pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist,  putopisac, književni povjesničar, antologičar i književni kritičar.
Nakon završene pučke škole u Ljubuškom, te Srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao književnost i filozofiju. Bio je nastavnik u Čapljini i Doboju kraj Kaknja 1963-65, srednjoškolski profesor u Kaknju do 1966. i Visokom do 1971, od 1972. korektor i od 1974. lektor te urednik 1990-92. u sarajevskoj »Svjetlosti”. Od 1993. bio je savjetnik za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske zajednice i Hrvatske Republike Herceg Bosne, potom u Županiji zapadnohercegovačkoj. Od 1995. do 1998. urednik je mostarskog časopisa Osvit. Književnu suradnju započeo 1953. u listu Mlada Hercegovina (surađivao do 1956. i 1959-60), potom objavljivao poeziju, eseje, putopise, književne prikaze, kritike i članke te pjesničke izbore u brojnim periodicima BiH, Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Član je Hrvatskog centra PEN-a, HAZU-a, Akademije znanosti i umjetnosti BiH, DHK, DHK HB,. Dobitnik je „Poletove“ nagrade za prozu, Udruženja književnika HiH za poeziju, „Goranova vijenca“ za ukupni književni rad, Povelje sa Zlatnim grbom općine Ljubuški za životno djelo, te nagrada „Dubravko Horvatić“ za poeziju, „Maslinov vijenac“, „Dobrojutro more“, „Didak“ za životno djelo, „Bosanski stećak“ i „Antun Branko Šimić“ za životno djelo (2024.)
Poezija mu je prevedena na 15 svjetskih jezika. DHK u Zagrebu nominiralo ga je 2017. i 2018. za Nobelovu nagradu.


NOĆU
 
Kada pada kiša, brdo je brdo,
šuma se crni. Od vlage, omekša
mi kosa na glavi. Ja, glina,
postanem mlijeko, bilje jestivo,
za vjetar, zimu dolazeću.
 
Tada, pomalo, čak me je strah.
Bojim se vječnosti koja nikad ne
mine, a svjetluca samo poput noći
kad odasvud tutnji, lije, i sve
se s mojim duhom šali.
 
Nje, što nezamisliva je kao ona
kojoj smiješili su se moj otac i
moj sin, na svršetku, u nju toneći.
Čime rekoše da ljepša je nego
vječnost iz pomisli ikoje.

 Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.