Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu), na kojemu  se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Sto devetnaesti predsjedatelj Republike stiha
od 11. srpnja do 1. kolovoza 2022. godine
je suvremeni hrvatski pjesnik Zrinko Šimunić.

Izložbu i detaljniju bibliografiju možete pogledati u digitalnom obliku. 

Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju med dvemi vodami. Riba u horoskopu. Voda mu natapa stihove u svakoj pjesmi. Eh, a što je s preostala 3 elementa: zemlji, zraku, vatri? Zemlja je prisutna u hrani – pjesnik bitak i ljubav spoznaje oralno, kao bebač. Hedonist u poeziji. Organoliričar. Zrak je za pjesnika problematičan. Problemi s disanjem, često začepljenje nosnica. Uglavnom diše na škrge. Voli mirise, osobito mirise hrane.
Vatru simbolizira svjetlo. Mrak, poetske dubioze, o sati sumnje, sati bola, strani su ovoj poeziji. Uzgred, pjesnik je inženjer elektrotehnike, živi  u Zagrebu, a radi kao elektroprojektant.
Svoju pjesničku misiju započeo je relativno kasno, neposredno prije «ranih srednjih» – izdajući pjesni ljuvene i rumene u vlastitoj nakladi: zbirku «Terra magica» (1997.)  Druga knjiga, «Pustalovina»  - kradljivac pjesme,  izlazi u nakladi međimurskog književnog kruga «Reči rieč» 1998. godine.
Idućih godina pjesnik se ulijenio. Doduše, dobitnik je pjesničke nagrade Jutra poezije «Ružica pl. Orešković» za 2004. godinu, za rukopis knjige pjesama «Organolirika». Knjiga je izašla početkom 2005. godine (veljača) u knjižnici Jutra poezije.
Početkom  ožujka 2007. godine primljen je u članstvo Društva hrvatskih književnika. Godine 2010. Uvršten je u hrvatsku biografsku enciklopediju „Tko je tko u Hrvatskoj“.
Četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“ izlazi u nakladi grada Čakovca, u  biblioteci „Insula“.  Pjesme u ovoj knjizi izražavaju onu istu zaokupljenost tvarnim i tjelesnim kao i prethodne zbirke, onu istu želju da „pjesma tijelom postane“ (Z. Šimunić), da „se poezija može čitati ustima i pipati rukama“
(Z. Mrkonjić), a da pri tom pjesnik ostane „nehajan, ma svečan" (prema J. Pupačiću).
Peta knjiga pjesama  „Snovi i snohvatice“  također je izašla u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Dobrim dijelom je nastala od pjesama objavljivanih na Facebook-u, a dio pjesama čak je i nadahnut objavama na ovoj društvenoj mreži.


EPISTOLA ’96


Što li sada radiš, prijateljice
u čulnoj zemlji pastelnih boja
Dojiš li dijete mlijekom basni
il’ ga kupaš u medenoj bajci

Ili si, možda, baš sada trudna
s trbuhom na sunčanom brijegu
uz topot malih stopa u bijegu
Grliš li ga bojažljivo, omamljivo

Kuhaš li upravo nešto fino, ribu
u mirisu bijelog vina, crni rižot
na maslinovom ulju i ružmarinu

Eto, baš te zamišljam kao srh
sočnih cjelova organskog svijeta
Žena u ogrlici stvarnog Svjetla


P.S. Nadam se da si sretna!