Grupa autora i koautora: „Đuro Đaković“  

Industrija šinskih vozila, industrijskih i energetskih postrojenja i čeličnih konstrukcija, Slavonski Brod, Izdavač: Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1971.

 

Pod I dio Razvoj i poslovanje tvornice od osnivanja do 1970. u poglavlju Poslovanje tvornice u razdoblju od 1921 – 1941. godine slijedi potpoglavlje Faktori koji su uvjetovali osnivanje tvornice i njezinu lokaciju u Slavonskom Brodu iz kojeg se može saznati razloge za izbor lokacije, kao i vrijeme osnivanja tvornice. Najzaslužnija za osnivanje tvornice je Prva hrvatska štedionica d.d., osnovana još 1846. godine, a koja je sudjelovala u nizu obrtnih, industrijskih i trgovačkih društava, zavoda, a do osnivanja tvornice, postala je koncern u kojem se nalazio niz tvrtki (nabrojeno ih je 80). Konstituirajuća sjednica dioničkog društva, održana je 17. veljače 1921., a tada je osnovana je „Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova d. d.“ Brod na Savi (kako se tada zvao Slavonski Brod) – (str. 38-39 i 42 i dalje sa svim prilozima do str. 67). U godini 2021. je 100. godišnjica od osnivanja ove tvornice – dioničkog društva. U izboru lokacije presudni su bili čimbenici povoljnog položaja, u prvom redu grad se nalazi na željezničkom putu, na polovini puta između Zagreba i Beograda, kao raskrižju, ali i bliže Osijeku, na plovnom dijelu rijeke Save, sve povezano prugama normalnog kolosijeka i uskotračnom željeznicom (0,76 m) koja prelazi željeznički most za Bosanski Brod, i dalje ide preko Sarajeva do Dubrovnika (str. 39). 
 

U potpoglavlju Poslovanje tvornice u razdoblju 1921-1941. godine govori se na početku o velikim poteškoćama u radu tvornice. Tvornica je počela raditi od 1. srpnja 1922., do tada je 40% voznog parka trebalo popraviti, ali je država najveći dio vagona poslala na popravak u inozemstvo. U tvornici je došlo do štrajka radnika u trajanju od 50 dana, jer je uveden akordni posao, tj. akordni platni sustav (str. 68). U prvoj godini popravljalo se mjesečno prosječno 300 putničkih i teretnih vagona, a do kraja godine radilo je u tvornici 900 radnika, a poslovni rezultat iskazan je gubitkom (str. 68-70). U razdoblju od 1923. do 1940 i 1941. godine u radu tvornicu neprestano su se u poslovanja pojavljivali i pozitivni i negativni rezultati u poslovanju (dobit i gubitak), a na koje se odražavale i ekonomske krize, posebno Svjetska ekonomska kriza, kako u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), tako i Kraljevine Jugoslavije.  

U poglavlju Poslovanje tvornice od 1941. do 1945. godine u potpoglavlju Stanje i problemi nakon uspostave NDH ističe se da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tvornica mijenja naziv u: „Tvornica vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi“ (str. 101). U vrijeme preuzimanja tvornice u NDH broj zaposlenih bio je 1.800 (str. 109). U 1941., 1942. i 1943. godini tvornica je ostvarila čisti dobitak (str. 114). Velik problem stvarala su bombardiranja tvornice, kada je dolazilo i do obustava rada u tvornici. Prva su bombardiranja bila početkom napada na Jugoslaviju od 11. do 17. travnja 1941. od strane njemačkog zrakoplovstva, a od 3. travnja do 30. srpnja 1944. i 19. siječnja 1945. grad i tvornicu bombardirali su saveznički zrakoplovi. Tada je tvornica bila u pojedinim dijelovima gotovo potpuno uništena, neki djelomično, ali i neki dijelovi ostali su čitavi (str. 122-126 i 138).
 

U poglavlju Tvornica od oslobođenja do 1970. godine (razdoblje socijalističke Jugoslavije) počinje se izlagati o posljedicama Drugog svjetskog rata na tvornicu u obliku materijalnih šteta i obnove, ali obrađene su i ratne štete i reparacije na razini Jugoslavije. U potpoglavlju Obnova tvornice i njeno poslovanje nakon oslobođenja niz je vrijednih podataka. Na osnovi Zakona o nacionalizaciji privatnih poduzeća dotada „Tvornica vagona, strojeva i mostova d.d.“ kao dioničko društvo prestala je postojati nakon rješenja Ministarstva industrije FNRJ od 9. prosinca 1946. i dobila je ime radnika, političara, sindikalnog vođe i jednog od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i organizacijskog sekretara CK KPJ do smrti 1929. godine, Đure Đakovića. Puno ime glasilo je „Đuro Đaković“ – Industrija lokomotiva, strojeva i mostova (str. 136-137).  Procijenjeno je da šteta na nekretninama tvornice iznosi 60% njihove vrijednosti, a napravljene su i procjene prema vrstama zgrada i drugih objekata (str. 139-143). U tvornici je od oslobođenja do kraja 1945. godine radilo prosječno 1.330 radnika (str. 144). U potpoglavlju Poslovanje tvornice u razdoblju Prvog petogodišnjeg plana daje se niz podataka o proizvodnji, strukturi ekonomskih veličina u obliku pojedinih vrsta sredstava, troškova i drugih financijskih veličina, kao i ekonomskih pokazatelja, i u obliku tablica i grafikona. Plan se odnosio na razdoblje 1947.-1951. godine, njegova dinamika uključivala je obujam i asortiman proizvodnje u naturalnim količinama, a ostvareni su dobri rezultati, kao što su: proizvodnja ili popravak 313 parnih lokomotiva, rekonstrukcija 263 teretna vagona, izrada 17 tisuća tona željeznih konstrukcija, 1.339 tona opreme za industriju strojogradnje, 866 tona opreme s mehanizmima za ostalu industriju, 1.492 tona pojedinačnih proizvoda bez mehanizama za razne korisnike, 1.603 tone parnih kotlova, 5.624 tone odljevaka, montažni radovi i drugo (str. 148-149). U tom razdoblju tvornica je proizvela više od 40 novih proizvoda, od čega je 12 proizvoda postalo dio proizvodnje, a za ostale je dobivena konstrukcijska odnosno tehnološka dokumentacija (str. 150). Od 1947. do 1951. godine bruto produkt (uz prilično stabilne cijene koje su bile propisivane i kontrolirane) povećan za 66,8%, prosječan broj zaposlenih za 6,8% uz ukupna sredstva (osnovna za 145,2% i obrtna za 46,0%) za 86,4%, što znači visoki rast vrijednosno iskazane proizvodnosti rada i tehničke opremljenosti rada (str. 152).
 

U daljnjem razdoblju tvornica je postizala vrlo dobre rezultate o čemu slijede analize, također s tablicama i grafikonima, u potpoglavlju Poslovanje tvornice od 1952. do 1970. god. Od 1952. godine nastale su velike promjene u sustavu cijena, a koje su povećane za 4-5 puta, pa je zbog usporedivosti bilo potrebno novčane vrijednosti u tekućim cijenama svoditi na stalne cijene. Počelo je uvođenje organa upravljanja u privredi, ali ostali su i „svi osnovni principi administrativnog upravljanja privredom i metode privređivanja sa snažno naglašenom distribucijom reprodukcionih i investicionih dobara, s malim skoro beznačajnim utjecajem tržišta i s veoma velikom ovisnošću poduzeća od odluka državnih organa“ (str. 169-170). U razdoblju od 1952. do 1969. godine prema ostvarenoj proizvodnji „Đuro Đaković“ bio je na vrhu pripadajuće grupacije, stalno povećavajući proizvodnju, komitente u zemlji i inozemstvu. Posebno su bile značajne isporuke parnih lokomotiva za Jugoslavenske željeznice, ali već od 1955. godine orijentacija se veže na dizel lokomotive i napuštanje parnih, i to od onih malih industrijskih do sve većih prema pogonskoj snazi, da bi do 1969. bilo proizvedeno 33 dizel hidraulične i 97 dizel električnih lokomotiva, te 12 garnitura vlakova za uskotračne pruge (str. 171). U tom razdoblju vrijednost proizvodnje u tekućim cijenama je povećana za 706,4%, svedeno na stalne cijene za 522,6%, s time da su zabilježena i smanjenja vrijednosti u stalnim cijenama za pojedinačne tri godine, ali najveći rast do 34,4% za 1958. u odnosu na 1957. godinu (str. 173). Prosječan broj zaposlenih povećan je sa 2.219 na 4.520 radnika, tj. za 103,7%, a proizvodnja po radniku sa 22.904 na 70.008 tisuća dinara, tj. za 205,7% (str. 175). Tehnička opremljenost mjerena osnovnim sredstvima po zaposlenom, smanjivala se da bi tek 1966. godine s vrijednosti od 17.539 gotovo dostigla razinu iz 1952. godine od 17.575 po radniku, a 1969. 22.515, tj. povećala se za 28,1%. Na ukupnu kvalitetu poslovanja utjecala je suradnja s poslovnim zajednicama i udruženjima, te poslovno-tehnička suradnja s nizom domaćih i inozemnih poduzećima (str. 182-184). Izvoz je započeo u 1953. godini, ali za usporedbu uzeta je godina 1954. (od 6.170 tisuća dinara), a najveći rast za 12,5 puta ostvario je u 1966. (od 77.120 tisuća dinara) i 28% udjela od realizacije (str. 187). Od 1959. do 1969. godine ukupan izvoz za 62,3% bio je veći od uvoza (pokrivenost uvoza izvozom je 162,3%), a uvoz je činio samo 17% od realizacije (str. 191). Izvoz se tada odvijao, ali i uvoz, na zapadnoeuropska (pretežno Europske ekonomske zajednice), istočnoeuropska (pretežno u Savjetu za uzajamnu ekonomsku pomoć) i tržišta zemalja u razvoju i nerazvijene, (pretežno nesvrstane zemlje). Pritom je novostvorena vrijednost povećana za 668,2%, realizacija (prihodi) za 706,4%, ali amortizacija tek za 252,4%. Udio novostvorene vrijednosti u realizaciji kretao se od 23,5% (1964.) do 46,0% (1953.) – (str. 194). Prosječni osobni dohodak povećan je 10,47 puta (za 947%), a realni rast OD 2,42 puta (za 142%) – (str. 199).
 

U prethodno spomenutom poglavlju nastavlja se izlaganje o pripremama i proizvodnji industrijske opreme i postrojenja za koju su se uvjeti stvorili od 1928. do 1930. godine izgradnjom novih tvorničkih hala, dograđivale postojeće, i izgrađena je tvornička električna centrala. Od tada je uspješno počela realizacija radova u području procesne industrije kao što je kemijska i petrokemija, kao i za građevinsku industriju. Počeli su se proizvoditi od 1930. godine rezervoari za rafinerije nafte, pa za kemijsku industriju (sapun, sode), kazani za topljenje rudače (olovo), razni strojni dijelovi, od 1935. počelo se proizvoditi motorne čeljusne drobilice kamena, tlačni cjevovodi (za hidroelektrane), građevinske i rudničke vagonete, lokomotivske i vagonske okretnice, izgrađena je prva mosna dizalica, a idućih nekoliko godina i lučke portalne dizalice (str. 232-235). U poslijeratnom razdoblju nastavljaju se razne vrste proizvodnje opreme i postrojenja. Tako je 1952. godine na osnovi iskustva inozemnih kooperanata na specijaliziranim proizvodnjama, počinje suradnja s prehrambenom industrijom, posebno na rekonstrukcijama i modernizacijama šećerana, da bi se od 1959. gradile kompletne tvornice. Za potrebe petrokemijske industrije izrađeni tzv. kuglasti, kao i drugi rezervoari, bušotinske glave, dubinske bušilice (kačaljke). Za potrebe građevinske industrije izgrađeni su elementi i sustavi opreme i postrojenja, uključujući i rotacijske ili retortne peći i mlinove, i kompletne tvornice cementa, vapna i gipsa. Proizvedeni su i bageri, parni i dizel valjci, damperi, ljevački lonci i granici i razne vrste vitla (str. 236-253). Radilo se i za vojne potrebe, kako za područje Jugoslavije, tako i za druge države (primjerice, tenkovi).
 

U poglavlju Kotlovi i energetska postrojenja ističe se da je počela proizvodnja parnih kotlova i dijelova termoenergetskih objekata tvornica još od 1926., odnosno do 1941. godine obavljane su i njihove rekonstrukcije (str. 256). Parni kotlovi i postrojenja građeni su za potrebe različitih grana industrija i kao brodski kotlovi, a počelo se je i raditi na mogućnosti uključivanja u gradnju dijelova opreme za termonuklearne elektrane (str. 257-266).
 

U poglavlju Lokomotive, vagoni, motorni vlakovi i tramvaji ističe se da je popravak parnih lokomotiva počeo 1924., prva izrada parne lokomotive uskotračnog kolosijeka bila je 1926., za teretne vagone popravci obavljaju se od početka rada tvornice, 1926. počinje se s njihovom novogradnjom, parne lokomotive počinju se serijski prema narudžbi proizvoditi od 1937. i to je trajalo do 1962., a 1938. godine proizveden je prvi dizel motorni vlak za uskotračne pruge. Manevarske parne lokomotive za industriju proizvodile od 1950., a od 1958. godine i dizel manevarske lokomotive. Proizvođeni su dvo- i četvero-osovinski  teretni vagoni za posebne terete (prijevoz cementa, nafte i drugo). Tramvaji su se proizvodili u tvornici od vremena prije Drugog svjetskog rata, a od 1955. obnovljena je proizvodnja dvo-osovinskih tramvajskih kola i prikolica za promet u Zagrebu, Osijeku i Beogradu, koja je trajala serijski do 1967. godine, ali i dalje. Od posebne važnosti bila je proizvodnja različitih tipova dizel lokomotiva (dizel električnih i dizel hidrauličkih, manevarskih) i do snage od 1.650 KS. Nakon toga usvojena je i kooperacija u proizvodnji dijelova električnih lokomotiva, za okretna postolja (str. 267-286).
 

U poglavlju Mostovi i čelične konstrukcije ističe se izgradnja radionice za čelične i mosne konstrukcije 1923. godine, te uz halu izgrađeni montažni prostor. Prvi most je od 1925. do 1927. godine izgrađen preko rijeke Tise kod Titela kao kolni most, slijedila su tri željeznička mosta u Grčkoj, pa željeznički most i kolni most preko rijeke Save u Zagrebu 1938. i 1939. godine. Poslije rata je građeni most preko Save u Beogradu, most na pruzi Sarajevo-Ploče preko rijeke Neretve kod Jablanice i druge konstrukcije (str. 287-296).
 

U poglavlju Montažni radovi i tvornice naglašava se godina 1926. od kada se formiraju radne ekipe za montažne radove. Prvi poslovi bili su vezani za djelatnost kotlogradnje i montaže kotlova za potrebe pojedinih tvornica, elektrana i drugih objekata. Montaže su rađene u obliku tvorničkih hala, opreme i postrojenja u tvornicama (visoke peći i hale za željezare, šećerane, cementare, rafinerije nafte) - (str. 299-307).

 

„Industrija Đuro Đaković – 90 godina strojogradnje u Slavonskom Brod“, izdavači Holding „Đuro Đaković d.o.o i Posavska Hrvatska d.d.o.“, Slavonski Brod, rujan 2012.

 

U nastavku teksta osvrće se na veći dio razdoblja samostalne Republike Hrvatske).

U tekstu pod 5.1.2.2. „Đuro Đaković“ Holding d.d. od 1994. do 2010. godine navodi se popis 32 društva u vlasništvu Holdinga „Đuro Đaković“ (ĐĐ) bila su prodana, pripojena drugom društvu, ili je nad njima proveden stečaj ili likvidacijski postupak (str. 462). 

ĐĐ Holding d.d. je držao dionice i udjele 7 društava:

1.ĐĐ Inženjering d.d., 2. ĐĐ Elektromont d.d., 3. ĐĐ Specijalna vozila d.d. 4. Strojna obrada d.o.o., 5. ĐĐ Energetika i infrastruktura d.o.o., 6. ĐĐ Proizvodnja opreme d.o.o., i 7. ĐĐ Slobodna zona d.o.o. Upisani kapital društava iznosio je 158.651.900 kuna, a ukupan kapital Holdinga d.d. 323.706.800 kuna (str. 462).

U tekstu pod 5.1.1.4. Organizacija u razdoblju „Đuro Đaković“ od 31. prosinca 1989. navodi se da u Složenu organizaciju udruženog rada – SOUR „Đuro Đaković“ bio je udružen 31 subjekt, od čega 17 RO - radnih organizacija materijalne proizvodnje, 10 RO - uslužnih djelatnosti, 3 RZ – radne zajednice i 4 OSIZ – osnovnih samoupravnih interesnih zajednica. SOUR ĐĐ imao je ukupno 15.814 zaposlenih, od toga u Slavonskom Brodu 13.626, a ostale u Križevcima, Županji, Obrovcu, Bosanskom Brodu i Uroševcu (str. 457).

 

„Obilježja krize složenog poduzeća „Đuro Đaković“ Slavonski Brod i demokratskih promjena 1990. godine do Domovinskog rata“ / Mario Tomas – članak u Knjizi 2

„Prilozi za povijest Broda i okolice“ / uredila Marija Karbić, str. 217-240, Slavonski Brod, 2015.

 

Dana 14.12.1976. osnovana je Složena organizacija udruženog rada - SOUR „Đuro Đaković“ inženjering, proizvodnja i montaža industrijskih i energetskih postrojenja, čeličnih konstrukcija, dizalica, šinskih vozila, građevinskih strojeva i sudova za plinove, s neograničenom supsidijarnom odgovornošću udruženih OUR-a.
 

SOUR se prema Zakonu o poduzećima iz 1989. pretvorio u Složeno poduzeće – SP „Đuro Đaković“ u društvenom vlasništvu s potpunom odgovornošću 16.2.1990., a isto organizacija u dioničko društvo 20.12.1993. (str. 221).

U 1990. godini jasno su istaknuti problemi u Radnoj organizaciji - RO „Zajednički pogoni“, pa izdvajanja „Tvornice vozila i opreme“ - TVO i RO Specijalna vozila (str. 222-223). Te 1990. godine ĐĐ ostvarila je 93,7% svih gubitaka u industrijskom sektoru metaloprerađivača (str. 224). U razdoblju I-VI 1990. u ĐĐ je bilo 11.358 radnika (str. 226). U rujnu 1990. pokrenuti su stečajevi u 10 poduzeća sa 4.700 radnika i sve je ukazivalo na višak radnika (str. 226). Od 1976. do 1986. nastala je umjetna prezaposlenost zbog zapošljavanja novih 9.000 radnika (str. 228). Dana 31.1.1991. osnovan je Holding ĐĐ d. d., a osnivači su bili Hrvatsko željezničko poduzeća (HŽP), Hrvatski fond za razvoj i Složeno poduzeće SP ĐĐ, a 13 poduzeća prenijelo je vrijednosti neto poslovnog fonda na radnike (str. 233). 

 

Na Internet stranicama Grupacije ĐĐ Holdinga d.d. na www.duro-dakovic-com sadržana su financijska izvješća od 2007. do 2020. kao godišnja izvješća, a u njima su iskazani po pojedinim godinama, odnosno izmjenjuju se dobit i gubitak. Krajem 2017. godine bilo je 1.029 zaposlenika, a 31.12.2020. 782 zaposlenika. 

 

Komentar: U preostalom dijelu od nekadašnjeg sustava u Holdingu ĐĐ traže se rješenja u privatizaciji od strane inozemnih investitora/partnera. Posljednji napori usmjereni su na češke partnere. Mora se zaključiti da je neshvatljivo da s postignutim radnim rezultatima to je nekad uspješno poduzeće u državi koja je sada dio euroatlantskih integracija, i da sada bez inozemnog (strateškog) partnera ne može opstati na tržištu. Posebno se to odnosi i na uspješnu proizvodnju za vojne potrebe (primjerice, društvo „Specijalna vozila“ d.d. Slavonski Brod proizvodi kvalitetna oklopna vozila), ali i na veliku tradiciji u proizvodnji željezničkih vozila. Nakon raspada tržišta bivše Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, uz ograničenja za zemlje u razvoju, kao da je proizvodnja Grupacije ĐĐ, odnosno „Đure Đakovića“ Grupa d.d., u stalnom smanjenju, a tako i broj zaposlenih, a poduzeće je od 1990-ih godina do sada dio po dio (bilo) izloženo stečajevima. 

 

 

Povijest „Končara“ počinje od 24. siječnja 1921. kada je osnovana tvrtka „Elektra“ u Zagrebu koja je ubrzo preuzeta od njemačke tvrtke „Siemens“ i samim time pod tim imenom poslovala je do kraja postojanja dviju prethodnih država i Drugog svjetskog rata. Od svibnja 1945. do kraja 1990. godine radilo je poduzeće kao veliki poslovni sustav u različitim oblicima organizacije pod imenom „Rade Končar“. Od 1. siječnja 1991. pod nazivom „Končar“- Elektroindustrija d.d. posluje dioničko društvo koje u svom sastavu ima 17 neovisnih i 1 pridruženo društvo, a od 2003. godine dionice „Končara“ su na kotaciji Zagrebačke burze (napisati na Google-u samo Končar ili da se dalje dobije više pojedinosti, kliknuti na https://hr.wikipedia.org/wiki/Kon%C4%8Dar_Elektroindustrija. 
 

U 2021. godini „Končar“ je dostigao u svojoj tradiciji 100. godišnjicu, a posebno se to odnosi na njegovo društvo s ograničenom odgovornošću Končar – Mali električni strojevi d.o.o. koje je najbliži nositelj tradicije „Siemensa“ prema proizvodnom programu. Već 1930. godine u tadašnjem „Siemensu“ proizveden je prvi elektromotor. Prvi generator proizveden je u tadašnjem „Rade Končaru“ 1948. godine. Izvor: https://www.koncar.hr/o-nama/tradicija/ .

 

„Rade Končar : 30 godina / [urednik Mladen Pavlić], Zagreb : „Rade Končar“, 1976.

 

U monografiji o 30 godina rada tadašnjeg „Rade Končara“ podrazumijevalo se razdoblje od 1946. do 1976., jer se službeno nije u vremenski okvir uzimalo razdoblje od 1921. godine, doba „Siemensa“ (do 1941. godine „Jugoslavenski Siemens“, a od nastanka NDH „Hrvatski Siemens“ – op. Z. H.) u povijest poduzeća, odnosno ovog velikog poslovnog sustava. Iz knjige za izdavača se navodi puni naziv „Rade Končar“, poduzeće za proizvodnju električne opreme, projektiranje i montažu postrojenja, Zagreb, a koji je bio aktualan i u listopadu 1976. kada je knjiga objavljena. 
 

U 1976. „Rade Končar“ imao je 15.500 radnika, planirani ukupni prihod od 6 milijardi dinara i izvoz od 905 milijuna dinara (str. 27). Prostor tvornice na Trešnjevci bio je 1945. 6.200 m2, a 1975. godine 308.900 m2 (str. 33). U razvoju društveno-ekonomskih odnosa važnu ulogu imalo od 27. siječnja 1950. osnivanje savjetodavnog radničkog savjeta kao početak uvođenja radničkog samoupravljanja (str. 50). U 1957. godini provedena je analitička procjena radnih mjesta i sustav nagrađivanja po jedinici proizvoda (str. 54). Od 1955. je počela proizvodnja po pogonima, a od 1961. godine počelo je osnivanje ekonomskih jedinica, kada je i osnovan vlastiti istraživački Elektrotehnički institut (str. 65). Od 1959. do 1974. godine intenzivno su se odvijali procesi integracije u Hrvatskoj i Jugoslaviji i na primjeru „Končara“. U sustav su integrirane tvornice uređaja za naftu i transport iz Sesvetskog Kraljevca, aparata za visokog i niskog napona s Borongaju u Zagrebu, električnih grijaćih elemenata iz Slavonske Požege, niskonaponskih električnih aparata iz Zlatara, transformatora iz Jankomira u Zagrebu, „Jug“ is Skopja, „Svjetlost“ iz Rijeke, „Radnik“ iz Zagreba, „Svjetlost“ iz Splita, „Tesla“ iz Sombora, „Georgi Naumov“ iz Bitole, „Kontakt“ iz Zagreba, „Labinka“ iz Labina, i Fabrika elektroporculana iz Novog Sada. Od 1974. počinju s radom Tvornica motora za kućanske aparate Ivanec i Tvornica elektrolokomotiva u Zagrebu, na Trešnjevci (str. 57). Ocjena je da tadašnji „Rade Končar“ poslovao je s 3.500 većih tuzemnih i 850 inozemnih kupaca, te s 1.000 tuzemnih i 420 inozemnih dobavljača (str. 62).
 

U „Končaru“ su se odvijali proizvodnja, istraživanje i razvoj (od nekada, a dio i do sada) električnih strojeva, industrijske elektronike i automatizacije, mjerne tehnike, transformatora, sklopnih aparata i postrojenja, kućanskih aparata, kao i asinkronih motora za njihov pogon, aparata za zavarivanje, proizvoda potrebnih za pojedine djelatnosti i područja (primjer je oprema za ugostiteljstvo i trgovinu), provodili racionalizacija i standardizacija proizvodnje, ispitivanja materijala i postupaka za nove proizvode i njihova unaprjeđenja, dizajn. U tom su važni bili električni rotacijski strojevi i generatori (sinkroni, najpoznatiji primjer su turbo- i generatori), motori za kranove (dizalice), brodski palubni motori, istosmjerni strojevi, kao strojevi za industriju i rudarstvo (primjer je valjaonički motor), električna oprema za brodove, elektrotermija (peći za industriju), elektrolokomotive (koje su se proizvodile prethodnih desetljeća, a poslije uglavnom obavljali remonti) i posljednjih 10-15 godina niskopodni elektromotorni vlakovi i tramvaji (str. 67-77, 101-112, 113-122 i 123-128 i druga saznanja). 
 

U „Končaru“ su proizvedeni vrlo kvalitetni generatori koji su ugrađeni u mnoge elektrane u zemljama bivše Jugoslavije i u nizu drugih zemalja, uključujući i generatore od više desetljeća starosti. Najpoznatiji primjeri u gradnji u opremanju hidro- i termoelektrana „Končarevim“ proizvodima su HE Đerdap, HE Varaždin, HE Gacka, HE Bajina Bašta, TE Plomin. U brodogradilištu „3. maj“ u Rijeci radi portalna dizalica proizvedena u „Končaru“. 

 

U 2020. godini „Končar“ u 14 ovisnih društava i za maticu Elektroindustrija d.d. imao je 3.461 zaposlenih. Izvor: Izvješće o društveno odgovornom poslovanju 2020. na Internet stranici na: 

(https://www.koncar.hr/wp-content/uploads/2021/06/KONCAR_GO_DOP_HR_05_18.pdf ).

 

Vrijeme giganata : planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.

 

U knjizi Gorana Arčabića „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe“ / 1947.-1952. / ističe se početak rada Tvornice „Rade Končar“ kao „Tvornice električnih strojeva“, a nastale odlukom Vlade FNRJ u prosincu 1946. na osnovi udruživanja tvrtki „Hrvatski Siemens d.d.“ i „Noris“ koje su već prethodno imale konfisciranu imovinu. Prije toga 1945. godine osnovano je državno poduzeće Elektroindustrija Hrvatske (ELIH) kao kombinat za servisiranje elektrotehničkih uređaja. Nakon ukidanja ELIH-a Tvornica „Rade Končar“ razvila se u poduzeće za proizvodnju generatora, elektromotora, visoko- i niskonaponskih uređaja te električnih postrojenja za industriju. Arhitekti i građevinski inženjeri koji su projektirali tvornicu dobili su nagradu Vlade FNRJ, i značajan doprinos dao je Arhitektonski projektni zavod (APZ). Prva etapa gradnje odvijala se od 1945. do 1947., druga do 1954. godine. Na lokaciji Fallerovo šetalište bb u Zagrebu izgrađene izgrađeni su čvrsti objekti od armiranog betona, funkcionalnost je riješena trobrodnom halom, posebno riješenim prozorima na vrhu objekta kroz koje dolazi dovoljno svjetla, kao lijepo estetski oblikovane građevine. Povijesnu vrijednost imali su strojevi iz prve polovine 20. stoljeća (poglavlje na str. 104-107).

 

 

U Karlovcu je pod nazivom „Kaštel“ 1921. godine počela raditi tvrtka za proizvodnju ekstrakata iz domaćeg bilja, a u kojoj većinski vlasnik dionica bio je dr. Eugen Ladany. Prvi predsjednik odbora Dioničkog društva „Kaštel“ bio je prof. dr. Gustav Janeček, koji je ujedno pokrenuo proizvodnju farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka. U PLIVI je 1936. godine počeo organizirani istraživački rad, a u koji je bio uključen i prof. dr. Vladimir Prelog, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Iste godine tvornica „Kaštel“ počela je proizvoditi sulfanilamid. Među prvim je proizvođačima sulfonamida. Kasnije 1953. PLIVA postaje proizvođač C vitamina prema vlastitom patentu, a slijedila je i proizvodnja vitamina B-6. Godine 1952. osnovan je vlastiti istraživački institut. Najvećim uspjehom smatra se otkriće azitromicina, lijek antibiotik pod tržišnim nazivom Sumamed, koji je patentiran 1981. I nakon ulaska u proizvodnju postao vrlo poznat proizvod na tržištu u zemlji i inozemstvu. Preko PLIVE Hrvatska je postala jedna od 9 zemalja u svijetu proizvođača antibiotika. 

Izvor: https://www.pliva.hr/about-pliva/our-history/
 

Kasnije će se tvrtka preseliti u Zagreb, kao lokaciju većine proizvodnje i sjedište uprave, i promijeniti naziv u PLIVA (kratica od Proizvodnja lijekova i vakcina). Od „Kaštela“ do današnje PLIVE u sklopu farmaceutskih industrija „Teva“ u 2021. godini je 100. godišnjica od osnivanja ondašnje tvrtke kao dioničkog društva. Istraživački institut, kao i zaposlenici  radio je na pet proizvodnih programa i na diverzifikaciji proizvodnog asortimana, i to su:

• lijekovi za humanu uporabu, uz daljnji napredak u biotehnologiji i za fermentaciju proizvodnje od druge polovine 1960-ih godina,

• veterinarski lijekovi,

• dijetetički i prehrambeni proizvodi, 

• kozmetički i higijenski proizvodi, i

• sredstva za zaštitu bilja

Prema podacima iz monografije PLIVA iz 1991. godine tvornica i pogoni bili su na sljedećim lokacijama i uz ovakav broj zaposlenih: u Zagrebu, Prilaz baruna Filipovića 89 (farmacija) 3.283, Planinska ulica bb (tada pogon „Cedevita“) 464, Tuškanova ulica 41 (tada „Neva“, kozmetika) 161, Savska cesta 41 (poslovi marketinga) 264, Jagićeva 38 (istraživački institut) 78, Hrvatski Leskovac (prerada biljaka) 191, u Zagrebačkoj županiji to su Kalinovica (cjepiva i serumi) 564, Savski Marof (proizvodnja špirita i kvasca) 640, i druge lokacije u Hrvatskoj, to su: Čakovec (kozmetika) 80, Trogir (prerada bilja) 171, Nerežišća (bomboni i žvakaće gume) 210 i Glina (hrana) 109, a to je bilo ukupno 6.215 zaposlenika. 

Izvor: Monografija „Pliva: 1921 – 1991“, tekst Neda Janowsky, Mira Šćrbačić i Maja Teider, fotografije Josip Klarica), Pliva, Zagreb, 1991.

 

PLIVA d.o.o. je u prethodnoj privatizaciji (u 2006. bila je privatizirana od strane američke kompanije Barr Pharmaceuticals), a od 2008. godine nakon kupnje postala vlasništvo farmaceutskih industrija iz Izraela „Teva“ (Teva Pharmaceutical Industries Ltd), koja odgovara obliku Holding kompanije. Svojedobno društvo s ograničenom odgovornošću PLIVA imala je 1.700 zaposlenih (Internet - upis na Google-u pojma Pliva, otvara se pristup do podatka prema izvoru iz 2012. i dalje na https://hr.wikipedia.org/wiki/PLIVA ). Od 2011. godine naziv tvrtke je PLIVA Hrvatska d.o.o. Prema Hrvatskoj enciklopediji PLIVA Hrvatska d.o.o. u 2019. godini imala je 2.350 zaposlenika i ostvarila 4,8 milijarda ukupnih prihoda (https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=48760 ). PLIVA je širila svoje poslovanje i na inozemstvo, pripajanjima i ima podružnice u više zemalja.

 

 

Češki industrijalac Tomáš Bat’a 7. lipnja 1931. utemeljio je tvornicu obuće „Bata“ u Borovu, preciznije Borovu Naselju, odnosno u kontekstu tadašnjeg vremena, na periferiji Vukovara. U 2021. godini je 90. godišnjica od osnivanja tvornice. Na izbor lokacije utjecali su čimbenici geoprometnog položaja, postojanje željezničke pruge, od Vukovara do Vinkovaca, riječna luka i plovidba Dunavom, što je bila tadašnja osnova prijevoza robe. Od početka se tvornica usmjerava na kombinatski način proizvodnje, što znači da proizvodi sve potrebno za vlastitu proizvodnju. Već iduće 1932. godine Bata je stradao u nesreći zrakoplovom. Od 1933. godine počinje proizvodnja gumeno-tehničke robe. Asortiman se od obuće, kožne i gumene kretao prema proizvodnji gume, posebno guma za vozila, od osobnih, do poljoprivrednih i građevinskih vozila i strojeva. Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine nakon nacionalizacije vlasništva „Bata“ mijenja ime u „Kombinat gume i obuće Borovo“. Već od 1947., da bi to se proteglo do kraj 1980-ih godina „Borovo“ je postalo i bilo najveće poduzeće u proizvodnji gume i obuće na području ovog dijela Jugoistočne i Srednje Europe. 

Izvor: https://www.borovo.hr/hr/o-nama/povijest/
 

Izgradnjom tvornice Bata dolazi i do izgradnje radničkog naselja, odnosno kroz izvjesno vrijeme nove slike Borova kao naselja u smislu intenzivnije urbanizacije. Izgrađene su tipske zgrade i kuće, do 1938. godine 137 kuća s 464 stana, samački hotel i drugi objekti (str. 60). Broj radnika u tvornici u 1932. bio je 1.450, a u 1937. godini 3.899 (str. 63). U 1931. broj stanovnika u selu Borovu broj stanovnika bio je 1.925, a naselju T. J. Bate 141, ukupno 2.006, a u 1938. istim redom to je 2.618, 2.054 i 4.672 stanovnika (str. 69). U 1932. proizvedeno je 995.710 pari obuće, a u 1937. godini 6.154.628, kao i u 1938. 7.165.710 (str. 88). Zanimljivo je da u „Borovu“ 1968. bilo je na 10. mjestu u rangu prema ukupnom prihodu među najvećim poduzećima u Jugoslaviji, da bi 1989. godine bilo na 35. mjestu. Najveći broj zaposlenih zabilježen je 1986. godine 23.214 (1989. 21.557), a primjerice 1968. bilo ih je 11.278. Valja još istaći da je pogoršanje pozicije na rang listi najvećih poduzeća, a time i ekonomskog položaja, ujedno i dobar pokazatelj koji ukazuje i na socijalne probleme zbog nelikvidnosti, a koji su doveli štrajkova u „Borovu“ i događali su se krajem 1980-ih godina (op. Z. H.). Zajedno tvornički i drugi objekti, kao i stambena naselja kao radničke kolonije 28. listopada 1991. imali su površinu od 2,3 milijuna m2 (str. 224). U Domovinskom ratu, sve do pada Vukovara i Borova naselja 18. i 19. studenog 1991. gradski prostori, objekti i druge površine „Borova“ pretrpjeli su velika razaranja i ratne štete, kao i gubitke ljudskih života i ranjavanja.   
 

Izvor: Knjiga grupe autora: „Bata-Borovo (1931.-2016.): Povijesno naslijeđe i perspektive“, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb – Vukovar 2019.

U 1994. godini obavljena je pretvorba oblika organiziranja matičnog poduzeća „Borovo“ iz društva s ograničenom odgovornošću u dioničko društvo uz prijenos neto knjigovodstvene vrijednosti imovine u vlasništvo Republike Hrvatske i Hrvatskog fonda za privatizaciju (str. 302). Nakon toga slijedio je proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja u državno-pravni poredak RH i povratak prognanika. Uz to su obavljene i druge pravne i organizacijske radnje. Valja istaći razlike i smanjenje broja stanovnika u gradu Vukovaru: 1991. 46.735, 2001. 31.670 i 2011. 27.683 (str. 316). Ratna razaranja kojima je gotovo u cijelosti razoren ili oštećen Kombinat „Borovo“, smanjenje broja stanovnika, i obnova manjeg dijela tvornice, utjecali su na znatno manju proizvodnju i broj zaposlenih nego je to bilo do ratnog razdoblja.

 

 

Industrijski centar države : zagrebačka industrijska baština 1918. – 1941.

 

U knjizi Gorana Arčabića „Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918.-1941.“ u poglavlju Tvornica strojeva i ljevaonica metala iznosi se pojedinosti važne i za kasniji razvoj zagrebačke metaloprerađivačke industrije. Povijest „Prvomajske“ veže se u pogledu početaka za razdoblje prije i poslije Drugog svjetskog rata. Braća Jaroslav i Vladimir Ševčik dobili su obrtnicu za osnivanje strojarske i mehaničarske radionice „Braća Ševčik“ kao strojobravarski i električarski obrt u 1922. godini (po kojoj se utvrđuje tradicija i osnivanje „Prvomajske“) u Zagrebu u Ulici baruna Filipovića, sada ulica grada Mainza 20. Kasnije je slijedilo i kovno-ljevarskog obrta. Počela je i proizvodnja strojeva, a od 1936. godine izrađeni su prvi prototipovi alatnih strojeva u Jugoslaviji za proizvodnju vijaka, i počela serijska proizvodnja tokarskih strojeva, revolver tokarskih strojeva i stolnih bušilica prema vlastitim nacrtima.     

 

Vrijeme giganata : planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.

 

U knjizi G. Arčabića „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952.“ ističe da je u gradnji proizvodnih hala „Prvomajske“ na Žitnjaku korišten tzv. pond krov kakav se koristi(o) u SAD u svrhu bolje ventilacije prostora, a posebno za čistionicu odljevaka te u kaluparnici i skladištu modela i kalupa (str. 114).  

 

Prvomajska 1936-1986 / urednik Zdravko Ivanišević, Zagreb : Prvomajska, 1986

 

Prema knjizi „Prvomajska 1936-1986“ u 1945. godini Radionica „Braća Ševčik“ zapošljavala je 180 radnika i imala je dokumentaciju za tri univerzalne tokarilice, dvije revolver tokarilice, tri brusilice i jedan zračni čekić. Dana 27. travnja 1946. bila je promjena naziva iz Radionice „Braća Ševčik“ u Tvornicu alatnih strojeva „Prvomajska“ koja je bila jedina te vrste u tim prilikama u Jugoslaviji, a nakon toga tvornica je preseljena i industrijsku zonu Žitnjak. U 1948. godini proizvedena je prva univerzalna glodalica UHG-290. U 1949. godini obavljena je integracija „Prvomajske“ i Tvornice hidrauličnih strojeva i nastavilo se s daljnjom tvornice izgradnjom na lokaciji Žitnjaka (str. 12). U veljači 1950. Tvornica osnivanjem Radničkog savjeta postala je „pionir samoupravljanja“, prvi njegov predsjednik bio je visokokvalificirani radnik Juraj Smoljak. U 1951. godini izvezen je prvi alatni stroj – tokarilica TES-3 u Egipat. Slijedi i proizvodnja univerzalne glodalice ALG-100. Od 1957. do 1982. godine događala su se osnivanja pojedinih tvornica koje su bile, primjerice, Elektroservis kao zanatska radnja koji je postao „Metalis“ iz Donje Stubice, u Ivanečkim ugljenokopima (Metalska zanatska radnja koje postaje poslije ITAS u Ivancu) i Istarskim ugljenokopima u Raši (Krapan – Raša gdje su se proizvodili alatni strojevi), prostor(ije) bivše tvornice motora Zagreb (TMZ) namjenjuje se za Pogon zupčanika i reduktora „Prvomajske“, a koje su se integrirale u sustav „Prvomajske“, ali i niz drugih poduzeća je bilo integrirano, poput Tvornice opreme za benzinske stanice MEBA iz Zagreba, „Dalmastroja“ iz Splita. U godini 1969. proizveden je prvi NC stroj, tj. s numeričkim upravljanjem (str. 13). U 1977. godini proizveden je tip tokarilice s numeričkim upravljanje T-200 NCR. U razvoju i istraživanju novih tehnika i tehnologija, posebno strojeva s numeričkim upravljanjem, važnu ulogu imao je vlastiti istraživački institut.  
 

U 1978. godini ustrojena je Složena organizacija udruženog rada (SOUR) „Prvomajska“ za proizvodnju alatnih strojeva i uređaja n. sol. O., Zagreb, Žitnjak bb, s radnim organizacijama (RO) u Zagrebu, Raši, Ivancu, Kutini, Golubovcu, Donjoj Stubici, Splitu i Labinu i proizvodnim radnim jedinicama u Loboru, Drnišu i Ozlju, te jedinicama u Splitu, Golubovcu, Kutini, Donjoj Stubici, Labinu, Zagrebu, Raši i Ivancu (str. 52 i dalje). 
 

Broj zaposlenih za razdoblje 1945-1950. kao godišnji prosjek bio je 927, a za 1981-1985. 6.254. Broj proizvedenih alatnih strojeva prosječno godišnje za razdoblje 1981-1985. bio je 2.050 i 3.993 tona lijeva, a izvoz je istog razdoblja prosječno je iznosio 23.369 tisuća dolara (str. 84 i 85).

 

Prvomajska 1936-2016 / priredio Branimir Milčić, Zagreb : ITG, 2016

 

Tekst knjige o „Prvomajskoj“ iz 1986. ponovljen je uz određene dopune i pripremljen za novo izdaje u 2016. godini od glavnog stručnjaka za strojeve s numeričkim upravljanjem inženjera Branimira Milčića. U njoj se iznosi i određene pojedinosti o „Prvomajskoj“ koja posluje na lokaciji Vukovina kod Velike Gorice, osnovana od strane Đure Paćina, bivšeg zaposlenika „Prvomajske“ o kojem piše da je otkupio pravo na korištenje imena bivšeg poduzeća. O samoj novoj „Prvomajskoj“ na Internet stranicama pod https://www.prvomajska.hr/ .

 

Na Internet adresi https://itas.hr/ predstavlja se ITAS – Prvomajska d.d. koje i dalje posluje, a temelji vlasništvo na sadašnjim i bivšim zaposlenicima u obliku radničkog dioničarstva. U Istri više ne radi ITAS u Raši.

Od 1990-ih godina gotovo cijeli tadašnji sustav „Prvomajske“ većim je dijelom završio u stečajevima i to trajalo do kraja prvog desetljeća 2000-ih godina. 

 

Dobar tekst o radu „Prvomajske“ na Portalu hrvatske tehničke baštine napisao je B. Milčić pod https://tehnika.lzmk.hr/prvomajska/ , objava u sklopu Hrvatske tehničke enciklopedije. Hrvatska enciklopedija daje samo ukratko natuknice o tvornici. 

 

Napomena: Jedan od značajnih uzroka lošeg financijskog stanja „Prvomajske“ bio je u pojavi nenaplaćenih potraživanja od 1991. godine zbog raspada Sovjetskog Saveza, Istočnog bloka i Jugoslavije, a pritom je proizvodnja financirana kreditima Zagrebačke banke, koji se zbog nelikvidnosti nastale u nemogućnosti naplate potraživanja od kupaca nisu se više mogli uredno vraćati. Ovo vrijedi i posebno za slučaj stečaja Tvornice „Jedinstvo“.

 

 

Pregledni članak pod naslovom „Tvornica parnih kotlova“ objavljen je u sklopu Wikipedije o njezinoj povijesti i programu. Ispod naslova piše da je: „Tvornica parnih kotlova (TPK), hrvatska tvornica kotlova, energetskih i procesnih postrojenja, uređaja i opreme iz Zagreba“. Povijest parokotlogradnje počinje u 1931. godini kada je Ivan Simeoni osnovao poduzeće „Rapid“ u Zagrebu u Savskoj cesti 110. To je bila prva tvornica vezana samo za kotlogradnju, pa time i za razvijanje industrijske tehnologije i radnika u radu i strukovnog obrazovanja. Tvrtka je uspješno radila do 1945., a te godine je nacionalizirana, kao i imovina drugih tvrtki, a među kojima su bile i one srodnih i nadopunjujućih proizvodnji drugih vlasnika. U 1946. godini „Rapid“ je udružen s poduzećima „Progres“ u Novoj cesti 181 iz Zagreba i „Tespa“ u Ogrizovićevoj 25 iz Zagreba u novo poduzeće „Državna tvornica parnih kotlova“ u kojem je bilo 45 radnika. Njihova zadaća bila je zamjena dotrajalih kotlova u tadašnjoj Jugoslaviji (FNRJ). U 1947. godini počela je gradnja novih hala za novo poduzeće na Žitnjaka u sklopu realizacije prvog petogodišnjeg plana. Nakon izgradnje tvornice 1948. godine sa 213 radnika  bilo je preseljenje na lokaciju Žitnjak i usvojen je naziv Tvornica parnih kotlova (TPK). Tradicija iz prethodnih iskustava se ističe, ali nije bila razlog za utvrđivanje godišnjice od 1931. (to bi bilo 90 godina do 2021.), nego se osnova godišnjice veže na 1946. (to je 75 godina u 2021.).
 

Tvornica je postupno usvajala proizvodnju preko tlačnih posuda od čelika, hladnjaka pare, kondenzatora pare, spremnika zraka, rafinerijskih kolona, destilacijske opreme, cjevovoda, brodskih kotlova, kotlova centralnog grijanja. Kotlovi, energetska i procesna postrojenja ugrađivali su se u termo- i nuklearne elektrane u svijetu, u industrijske i transportne sustave, posebno na brodove. Obavljale su se i rekonstrukcije i održavanja različitih vrsta opreme. Radila su se znanstvena i razvojna istraživanja te proizvodni inženjering i do razine cijelih proizvodnih linija, a radio je Zavod za energetsku i procesnu opremu, kasnije Zavod-TPK. U TPK bile su i dvije ljevaonice, iz Konjščine i iz Hercegovca te proizvodnja prehrambeno procesne opreme i kotlova iz Oroslavja. U 1980-im godinama TPK je imala 2.400 radnika (https://hr.wikipedia.org/wiki/Tvornica_parnih_kotlova). Dobar članak je i u Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji (https://tehnika.lzmk.hr/tpk-kotlogradnja-zagreb/ ).

 

Tvornica parnih kotlova (TPK) je početkom 1990-ih godina mijenjala svoju organizaciju, dio je otišao u stečaj, dio mijenjao vlasnike, a dio se održao na nastavku prethodnih programa uz prilagodbe novom stanju. Tako je nastala i Tvornica parnih kotlova – Energetika i procesna oprema (TPK-EPO d.d) je nastala iz nekadašnje tvornice TPK. Iz prethodne tvrtke kao tvornice slijedila je tvrtka TPK-EPO Proizvodnja d.o.o., a kao takva je osnovana 1. srpnja 2002. godine, na dosadašnjoj lokaciji TPK-a u Zagrebu na Žitnjaku, na Slavonskoj aveniji 20. U svom proizvodnom programu obuhvaća „proizvodnju kotlova, cjevovoda, tlačnih posuda, čelične konstrukcije, kotlovskih i termo-energetskih postrojenja te ostale pripadajuće opreme“ kako piše na Internet stranicama (https://www.tpk-epo.hr/ ). Dalje se može čitati opširnije pod http://www.tpk-epo.hr/about/ o „proizvodnji, projektiranju, montaži, puštanju u pogon, održavanju tlačnih komponenti, vodocijevnih kotlova i ostale tlačne opreme, procesne i energetske opreme te termoenergetskih postrojenja“ i uslugama koje nudi korisnicima, a to uključuje usluge „deformiranja, rezanja, grubih mehaničkih obrada ili zavarivanja“.

   

Vrijeme giganata : planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.

 

U knjizi G. Arčabića „Vrijeme giganata:…“ u poglavlju Tvornica parnih kotlova (str. 116-119) ističe da tvornica koja je nakon Drugog svjetskog rata planirana Prvom petogodišnjem planu 1947.-1952. kao jedan od metaloprerađivačkih kombinata u industrijskoj zoni Žitnjak. Tvornicu su projektirali arhitekti Milan Tomičić i Otto Werner iz Arhitektonskog projektnog zavoda (APZ). Izgrađena je i počela s radom u 1948. godini kao Tvornica parnih kotlova (TPK). I u ovoj tvornici je tzv. pond krov za kovačnicu zbog dobrog provjetravanja. Glavnu halu su gradile omladinske radne brigade. Autor ocjenjuje da je to bio jedinstven pristup u arhitekturi uspješnim uklapanjem funkcionalnog, humanog i estetskog sadržaja u osmišljenu urbanističku cjelinu. Od 1946. Tvornica je bila od republičkog značaja, a od 1948. godine od saveznog značaja. 

 

 

„Jedinstvo“ : 1946-1986./[priredio, napisao Esad Čolaković], Zagreb : Jedinstvo [etc.], 1986                   

 

Odlukom Vlade NR Hrvatske 1946. godine bilo je riješeno da „Jedinstvo“ bude tvornica za proizvodnju procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju. Osnivanje tvornice proizašlo je na zatečenom stanju u bakrokotlarskoj radionici Miloša Zagorca u Zagrebu, u Ilici 152, a u kojoj su se proizvodili kuhinjski kotlovi i različite posude. Dana 30. listopada 1946. osnovana je Tvornica „Jedinstvo“ u Zagrebu. Kasnije su preselili u Sv. Klaru i u Otočac (str. 40). Iz toga je jasno da „Jedinstvo“ u 2021. godini ima 75. godišnjicu od osnivanja. U novoizgrađene prostore tvornice u Zagrebu u Jankomiru preselilo se 1948. godine. Proizvodni asortiman bili su oprema za farmaceutsku industriju, oprema za proizvodnju boja i lakova, uređaji za proizvodnju smola, uređaji za proizvodnju ljepila, uređaji za kemijsku i procesnu industriju, aparata i postrojenja za mljekare, opreme za tvornice ulja, uređaje za destilaciju, oprema za šećerane, uređaji za klaonice, razne čelične i limene konstrukcije (str. 41). U knjizi se naglašava i važnost metaloprerađivačke industrije u Zagrebu koja je zapošljavala 25% radnika, a ostvarivala 40% ukupnih prihoda. U 1985. godini bilo je 2.477 radnika (str. 107). Nastojalo se je izraditi tehničku i tehnološku dokumentaciju standardizirati proizvodnju. Analize iz 1950-ih godina pokazale su da „Jedinstvo“ proizvodi skupe proizvode, a u vrijeme privredne reforme bilo je 70-80% zastarjele opreme, a svaki od ovih problema morao se rješavati racionalizacijom i modernizacijom proizvodnje u tvornici. Uvodili su se i novi proizvodni programi u kojima su bili spremnici, zračni kotlovi, hidrofori, uređaji za grijanje vode, duplikatori, filteri, kristalizatori, destilatori, ekstraktori, autoklave, elevatori, žičani transport, strojevi za pranje voća i povrća, strojevi za ljuštenje i rezanje, plinski generatori. U istraživačko-razvojnom institutu strojarska grupa radila je na razvoju linije za preradu rajčice, preradu voća i povrća, uključujući i sokove, opreme za pivovare, preradu mesa i ribe, opreme za šećerane, opreme za pročišćavanje voda do opreme za brodogradnju (od str. 114 do 168).                

 

Vrijeme giganata : planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.

 

U knjizi G. Arčabića „Vrijeme giganata:…“ u posebnom poglavlju Jedinstvo naglašeno je da zbog većeg angažmana omladinskih radnih brigada, a koje su većim dijelom pripremale teren za gradnju, pristupilo se službenom proglašenju omladinske tvornice „Jedinstvo“, koji se zadržao je u nazivu do 1960-ih godina. U gradnji su sudjelovala poduzeća „Industrogradnja“, Tehnika“ i „Udarnik“ U 1946. godini poduzeće je proglašeno od republičkog značaja, a u 1948. državnim poduzećem od saveznog značaja (str. 108). U gradnji krova koristili su se elementi armiranog betona, ali govori se i betonskim montažnim elementima, a isti su bili  nazubljeni kako bi unutarnji prostor dobio optimalnu osvijetljenost. Arčabić naglašava da se na sklop tvornice „može gledati kao na spomenik epohe poratne modernizacije i ubrzane industrijalizacije socijalističke Jugoslavije“ (str. 110). U knjizi se prikazuju i zgrade i veće obiteljske kuće (fotografije) koje je „Jedinstvo“ izgradilo u zagrebačkom naselju Gajnice.

 

Nakon nestanka „Jedinstva“ iz 1946. godine, koje je završilo 2002. u stečaju, nije nestalo i korištenje imena „Jedinstvo“. Prije toga tvornica je već polovinu imovine imala preneseno na Ministarstvo obrane RH, a u prostore tvornice u Jankomiru, u vrijeme Domovinskog rata u 1991. godini useljena je imovina iz Vojnog remontnog zavoda u Bregani, a dio tvornice bio je prenamijenjen za vojnu proizvodnju. Nakon starog „Jedinstva“ osnovano je „Jedinstvo-Novo d.o.o.“, na adresi stare tvornice Samoborska cesta 145, a predstavlja se na Internet stranicama: (https://www.tvrtke.hr/zagreb/jankomir/projektiranje/jedinstvo-novo ). U nekadašnjoj proizvodnoj hali nalazi se i veliki trgovački centar kineskih trgovina „Kineski zid“, te dvije tvrtke, alatnica Teh-Cut i Jedinstvo-PNO inženjera Duška Radovića. A druga lokacija bivšeg „Jedinstva“ u Zagrebu je Trnjanski nasip bb, u kojem su sada smješteni glazbeni klubovi „Močvara“ i „Jedinstvo“. Više o  pojedinostima o starom i novom u tekstu i slici na Internetu: (https://olplab.home.blog/2020/06/29/tvornica-jedinstvo/   Laboratorij Gajnice ).

 

 

Na Internet stranici www.uriho.hr pod različitim nazivima područja obavještavanja mogu se dobiti obavijesti i podaci, od povijesti, proizvodnih jedinica, proizvodnog programa itd.

Godine 1946. osnovano je poduzeće kao zaštitna radionica „Ivančica“ za zapošljavanje osoba s invaliditetom, pa već 1948. slijedi osnivanje zaštitne radionice DES za zapošljavanje gluhih i nagluhih osoba, 1960. su osnovane zaštitna radionica OSVIT radi zapošljavanja invalida rada, te ZIRI radi zapošljavanja tjelesnih invalida i osoba sklonih asocijalnom ponašanju, a 1978. udruživanjem zaštitnih radionica „Ivančica“, DES, OSVIT i ZIRI osnovan je DIOZ u Zagrebu. Radilo se je na nekoliko zagrebačkih lokacija u proizvodnji i trgovini za svoje proizvode. Promjena naziva slijedila je 28. veljače 1996. kada je nastao naziv URIHO (kratica od naziva Ustanova za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem), a kasnije zbog prilagodbe pojmova (bez korištenja riječi „hendikepirani“ koji su zamijenjeni s riječi „osobe s invaliditetom“) nazvana kao Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Za Dan URIHO-a uzet je 2. prosinca, a 2021. godine URIHO obilježava svoju 75. godišnjicu postojanja i rada. Sada u URIHO-u radi više od 500 zaposlenika, od kojih su 60% invalidi. Na Kajzerici u Novom Zagrebu su uređeni prostori na kojima se obavlja više vrsta proizvodnji. URIHO u svom proizvodnom programu sadrži konfekciju, posebno radnu odjeću, ali i modnu konfekciju, tisak i kartonažu, ortopedska pomagala i obuću, kožnu galanteriju u obliku muške i ženske odjeće, metal i keramiku, URIHO medical kao predmete za zaštitu zdravlja, ortopediju u obliku medicinskih pomagala i nadomjestaka, te ima veleprodaju i maloprodaju. Izvori su: Izvor: https://www.uriho.hr/ i odabrane podjele-nazivi unutar skupnih naziva na web stranici:

https://www.uriho.hr/o-nama/povijest-i-razvoj i https://www.uriho.hr/o-nama/znacajni-datumi  

 

 

          

1. ARČABIĆ, Goran

Industrijski centar države : zagrebačka industrijska baština 1918. - 1941. : [Muzej grada Zagreba, 16. listopada 2012. – 13. siječnja 2013.] / [urednik kataloga [i] autor teksta kataloga i kataloških jedinica] Goran Arčabić. - Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2018.

2. ARČABIĆ, Goran

Vrijeme giganata : planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. - 1952. : [Muzej grada Zagreba, 22. prosinca 2016. – 12. ožujka 2017.] / [urednik kataloga [i] autor teksta kataloga i kataloških jedinica] Goran Arčabić. - Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2018.

3. BATA-Borovo : (1931.-2016.) : povijesno naslijeđe i perspektive / [urednici Dražen Živić, Ivana Žebec Šilj, Sandra Cvikić] ; [prijevod sažetaka na engleski Sandra Cvikić]. - Zagreb ; Vukovar : Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar", 2019.

4. ĐURO Đaković

"Đuro Đaković" : industrija šinskih vozila, industrijskih i energetskih postrojenja i čeličnih konstrukcija / [autori Dragiša Jović ... et al.]. - Slavonski brod [i. e] Zagreb : Centar za informacije i publicitet, 1971.

5. INDUSTRIJA "Đuro Đaković" : 90 godina strojogradnje u Slavonskom Brodu : [(1921.-2011.)] / [uredništvo Danijel Brajdić ... et. al]. - Slavonski Brod : Đuro Đaković Holding : Posavska Hrvatska, 2012.

6. JEDINSTVO : 1946-1986./[priredio, napisao Esad Čolaković], Zagreb : Jedinstvo [etc.], 1986.

7. JEDINSTVO : 1946-1971 : 25 godina postojanja i uspješnog rada : [poduzeće za projektiranje, proizvodnju i isporuku pojedinačne opreme i kompletnih postrojenja za prehrambenu i kemijsku industriju] / [tekstove pripremili Zdenko Krstulović ... et al.]. - Zagreb : Jedinstvo, [1971?].

8. Statut poduzeća "Rade Končar" Zagreb : (pročišćeni tekst). - Zagreb : "Rade Končar", 1969. 

9. "RADE Končar" (Zagreb)

Program proslave desetgodišnjice organa radničkog upravljanja i petnaest godina rada poduzeća : 1945-1950-1960 / Tvornica električnih strojeva "Rade Končar". - Zagreb : Štamparski zavod "Ognjen Prica", 1960.

10. PLIVA : 1921-1991 / [text Neda Janowsky, Mira Šćrbačić, Maja Teider ; color photography Josip Klarica]. - Zagreb : Pliva, 1991.

11. PRVOMAJSKA : 1936-2016 / priredio Branimir Milčić. - Zagreb : ITG, 2016.

 

 

 

Internet stranice:

 https://www.duro-dakovic.com/hrvatski/naslovnica_1/ 

 https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%90uro_%C4%90akovi%C4%87_Holding

 https://www.duro-dakovic.com/hrvatski/povijesni-razvoj_20/ 

 https://www.koncar.hr/ 

 https://hr.wikipedia.org/wiki/Kon%C4%8Dar_Elektroindustrija 

 https://koncar-mes.hr/hr/archive/povijest/ 

 https://www.pliva.hr/ 

 https://hr.wikipedia.org/wiki/PLIVA 

 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=48760 

 https://www.borovo.hr/hr/ 

 https://www.prvomajska.hr/        

https://itas.hr/ 

 https://tehnika.lzmk.hr/prvomajska/  

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50880  

https://www.tpk-epo.hr/ 

 https://hr.wikipedia.org/wiki/Tvornica_parnih_kotlova

https://tehnika.lzmk.hr/tpk-kotlogradnja-zagreb/     

https://www.tvrtke.hr/zagreb/jankomir/projektiranje/jedinstvo-novo 

https://www.uriho.hr/