Suvremena indijska proza : lica i naličja moderne Indije

Pojednostavljeno rečeno možemo kazati da indijska suvremenost počinje njezinim osamostaljenjem od Ujedinjenog Kraljevstva 1947. godine. Sve do tada Indija je bila „najsjajniji dragulj“ u Britanskoj kolonijalnoj Kruni. I pod tim je nadimkom simbolički funkcionirala kao repozitorij europskih, (a vjerojatno i vlastitih političkih elita) fantazija o još uvijek neistraženom egzotičnom carstvu stvarnih i izmišljenih čuda svih vrsta i oblika.

Iako već tijekom 19. i prvom polovicom 20. stoljeća postoji značajna produkcija romana indijskih autora, ti su romani mahom pisani na engleskom jeziku, koja je osobitost indijske prozne produkcije i dan-danas. Najpoznatiji indijski pisci izvorno pišu svoja djela na engleskom, iako s potpuno autentičnim, indijskim temama.

Ta činjenica otvara posebnu, književno-teorijsku temu tzv. „indo-engleske“ književnosti, po kojoj je indijska književnost gotovo jedinstvena u svijetu. Naime iako nestvarno velika i mnogoljudna zemlja, indijski jezični pluralitet godinama je onemogućavao stvaranje  jednog jedinstvenog književnog jezika koji bi prihvatili svi pismeni stanovnici Indije, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost. Stoga je „mrski“, „kolonijalni“ engleski jezik ostao najrašireniji i svim obrazovanim Indijcima poznat jezik s kojim su svi mogli komunicirati.

Iako o toj temi postoje prijepori, stručnjaci tvrde da indijskim autorima „kolonijalni“ engleski jezik nije zamaglio njihov autentični, postkolonijalni pogled, niti je otupio njihovo izvorno, indijsko pero.

Tako, u rasponu od planetarno poznatih Salmana Rushdiea ili nobelovca V. S. Naipaula do manje poznatih, ali već iznimno etabliranih majke i kćeri Desai, M. R. Ananda, Raja Raoa, R. K. Narayana, Ahmed Alia, Kamala Markandeya, Khushwant Singha, Nirad Chaudhuria, R. P. Jhabvala, Ved Mehta, Aubrey Menena, Dom Moraesa, Kamala Dasa, Vikram Setha, Rohinton Mistrya, Amitav Ghosha, Arundhati Roy, Raj Kamal Jha, Arawind Adiga, rasporedio se popriličan broj pisaca čija djela čine mozaik priča, likova i tema iz kojih možemo pokušati rekonstruirati identitet suvremene Indije.

U tom pogledu, mogu se izdvojiti neki kompleksi tema i motiva koji čine složenije tematske cjeline kojima se bave suvremeni indijski prozaici. To je prije svega tzv. “indijsko žensko pismo” kroz koje se artikulira (još uvijek) nepovoljan položaj žena u današnjem indijskom društvu. Tu su, naravno i bolne teme sukoba hindusa i muslimana i fenomen “velike seobe”, tj,. preseljenja muslimana u Pakistan / Bangladeš a hindusa u Indiju. S dnevnog reda nisu skinute ni kastinske podjele indijskog društva koje su daleko od toga da budu apsolvirane kao dio daleke prošlosti. Značajan razvoj indijskog gospodarstva donio je obilje, prije svega ekoloških problema koji ruralnom i urbanom stanovništvu, svakome na svoj način, stvaraju ogromne problem. Taj “razvoj” potaknuo je neslućen razvoj korupcije i organiziranog kriminala, s jedne strane, i naglo osiromašenje velikog broja stanovnika, koji temati, također sve više nalaze svoje mjesto u indijskoj književnosti.

A koliko se ova nevesela stvarnost, na koji način i kod kojih autora, zrcali u indijskoj suvremenoj prozi možemo ustanoviti samo marnim čitanjem brojnih naslova indijskih autora preglednih i u našem katalogu.