Suzana Matić: Intima

Suzana Matić rođena je 21.2.1970. godine u Mainzu u Njemačkoj. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. Do sada je objavila četiri knjige poezije i kratkih priča: Samosanacije (Algoritam, 2012.), Koliko sam puta okidala s boka (Algoritam, 2014.), Drugojačija (V.B.Z., 2015.) i Ne naginji se unutra (HENA COM, 2017.). Danju radi kao projektantica. Noću piše. Fotografira i danju i noću.
 
 
Emocija je najveličanstvenija inteligencija, najbolji prodor u ontologiju ljudskog života. To je jedan od razloga zašto volimo čitati Suzanu: podastire nam osjećaje, sve one koje se ne usuđujemo priznati, koje se ne usuđujemo osvijestiti, one koje tajimo, one koje tek slutimo. Njezina ekstatičnost je prirodna, suprotstavlja se doslovnosti, utječe se vjerodostojnosti. Riječi su za nju tvarne. Gotovo da ima vlastitu semantiku i čitatelj treba u nju proniknuti za pun doživljaj. Nadjezična, duhovna dimenzija je zapravo presudna za razumijevanje njezinih tekstova. Sudbina tijela u nje postaje sudbina duše. Zato je njezin ton mjestimice grlen, mjestimice lunatičan, ali nikad, baš nikad, žalopojan. Nevinost doživljaja od one je spoznajne vrste: svi mi znamo što je život, ali ga samo katkad doista pojmimo i onda nam se čini da se to dogodilo prvi put u povijesti čovječanstva.  
 
Dva lica intime
Suzana Matić godinama se bavi poezijom i fotografijom, a ovom izložbom po prvi puta otkriva i objedinjuje obje svoje preokupacije, obje strasti. Posjetiocima se nudi mali, ali dojmljivi ciklus Intima koji je tek početak autoričinog otkrivanja publici. Snaga izložene ogoljene intime koja povezuje fotografiju i poeziju dopire do svakog zainteresiranog promatrača kao i poštovaoca poezije, a definitivno sugerira mogućnost pretvaranja ovog ciklusa u zanimljivu fotografsko-pjesničku mapu.
U ciklusu Intima Suzana Matić predstavlja se fotografijama s motivima prirode, interijera i detalja arhitekture bez ljudi. Riječ je o napuštenim i ispražnjenim prostorima. Svjetlost i sjene u interijerima se prožimaju u mekim prijelazima, dok u eksterijerima dominiraju teksture i strukture materijala te odrazi reflektirajućih površina. Prozori zrače snažnom svjetlošću, a oni polupani stvaraju igru zanimljivih apstraktnih kompozicija. Svjetlost je često korištena za omekšavanje rubova, za stvaranje mrežastih opni u prostoru. Nema dvojbe da prikazana ogoljelost prostora i motiva odražavaju svijet intime, stanja kontemplacije, trenutke suočavanja s vlastitim mislima, sa samim sobom.
Fotografije Suzane Matić pružaju dojam lakoće bilježenja, ali to su opažanja koja nisu nimalo slučajna, ona su odraz autoričine osobnosti, njenog promišljanja svijeta oko sebe i sebe u tom svijetu. Njihov pravi smisao i duhovno poetski kod, kao i asocijativni i ugođajni karakter postaje potpun upravo u sinergiji s poezijom. To su fotografije poput bilježaka iz dnevnika, to su impresije emotivnih stanja u određenom, na specifičan način, delikatnom trenutku. Njihovi motivi odabrani su i povezani s pjesmama na temelju specifičnih poetskih ugođaja s kojima se nadopunjuju i usklađuju na najbolji mogući način. Odabrane fotografije imaju polazište u stvarnosti, ali ne dokumentiraju motiv kakav jest nego ga transformiraju u slikovite prizore i detalje koji odražavaju ugođaje pjesama, a nije isključeno da su neke pjesme nastale kao refleksije fotografija. I fotografije i pjesme mogu se doživjeti odvojeno, no zajedno na upečatljiv način još obogaćuju bogati svijet suodnosa slike i teksta. U vremenu u kojem je poezija gotovo prezren način izražavanja, ovakav pristup Suzane Matić može pridonijeti da poezija postane zanimljiva mlađim generacijama jer je blizak i srodan oblicima komunikacije na društvenim mrežama.
Pjesme podsjećaju na stanja između jave i sna. To je stvarnost koju se više gleda osjećajima, a manje očima. Riječi otkrivaju ono što je doista važno, ono što je inače potisnuto, one razotkrivaju najdublje i najiskrenije intimne trenutke koji dopiru do srži, do suštine. Fotografije, kao i pjesme, uvode u svijet tišine, meditativnosti i samospoznaje. Na kraju, to postaje svijet malih katarzi. No, postoji i jedna bitna razlika, zanimljiv paradoks: dok su stihovi bogati slikama, fotografije su škrte, reducirane na detalj, na misaonu refleksiju. Upravo u tome skriva se i čar tih fotografija koje minimalnim sredstvima dočaravaju maksimum ambijentalnog i duhovnog ugođaja.
Fotografije i pjesme Suzane Matić posjeduju zrelost koja se ogleda u svijesti o trenutku u kojem se živi i odbijanju stereotipa po kojima se živi, u jedinstvenom izboru misli, riječi, slika i prostora. U tihoj snazi duha, u suživotu s vlastitom intimom i životnim trenutcima koji oplemenjuju.