Tamara Bilankov - Apstraktno iskustvo škole
zvoni zvono zvoni zvono ponedjeljak petak ponedjeljak petak nije tu prisutan nije tu prisutan ne danas sutra ne danas sutra sada poslije sada poslije prije zvona nakon zvona prije zvona nakon zvona dobro jutro dobar dan dobro jutro dobar dan kako ste proveli praznike kako ćete provesti praznike kako ste proveli praznike kako ćete provesti praznike neka se potpiše nije važno neka se potpiše nije važno upali računalo ugasi računalo upali računalo ugasi računalo već sam rekla ponoviti ću već sam rekla ponoviti ću možeš ne možeš možeš ne možeš izađi uđi izađi uđi Ivana molim te upali svjetlo Ivana molim te ugasi svjetlo upali svjetlo ugasi svjetlo molim te
Ideja škole je kompleksna i proteže se gotovo u sve pore društvene retorike, ona je temelj opstanka makar se njezin oblik prilagođava potrebama. Ona je živa koliko i sama potreba za disanjem. Ona za nas ne može prestati. To je jedna od glavnih ideja nas kao vrste. Škola čovjeka koja te čini čovjekom.
Vizualno se s tom idejom često povezuje stolica, tjelesno se s tom idejom često povezuje ruka, glava i stražnjica. Što se sve dogodi jednoj prosječnoj školskoj stolici tokom njezina vijeka trajanja? Kako su zapravo misaono u nama zapisani ti dani školovanja? Koje su to slike i koje su to riječi?
od početka do sredine tjedna
Gledam u fotografiju, prisjećam se.
Ne sjećam se što je od toga točno istina i kakvo je točno bilo svjetlo. Je li gorilo, ili ne?
Otprilike znam kako je bio početak tjedna i kako sam se namjerno zagledala., je li u svjetlo ili u mrak...nije bio neki poseban početak, ali što ja znam, možda je i važno sjetiti se.
01. Kada sam, prošlu srijedu, ušla u učionicu korak mi je bio težak, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan loš dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila ohrabrenja iz tjednog horoskopa kojeg sam pročitala za vrijeme velikog odmora. Upalila sam svjetlo i zabuljila se u njega. Nekad je dobro kada misle da si malo lud.
02. Kada sam, prošli utorak, ušla u učionicu korak mi je bio nesiguran, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan dosadan dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila bogati sadržaj frižidera koji me čekao kod kuće. Svjetlo je bilo upaljeno, a ja sam se zabuljila u njega. Nekad je dobro malo trenirati pogled kao lud.
03. Kada sam, prošli ponedjeljak, ušla u učionicu korak mi je bio lak, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan nebitan dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila telefonski razgovor s prijateljicom koja me podsjetila na neke ljetne uzbudljivosti koje nas očekuju. Svjetlo je bilo upaljeno, a ja sam ga namjerno ugasila i zabuljila se u njega. Nekad je dobro poticati ludost u malim gestama.
Gledam u fotografiju, prisjećam se.
Ne sjećam se što je od toga točno istina i kakvo je točno bilo svjetlo. Je li gorilo, ili ne?
Otprilike znam kako je bio početak tjedna i kako sam se namjerno zagledala., je li u svjetlo ili u mrak...nije bio neki poseban početak, ali što ja znam, možda je i važno sjetiti se.
01. Kada sam, prošlu srijedu, ušla u učionicu korak mi je bio težak, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan loš dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila ohrabrenja iz tjednog horoskopa kojeg sam pročitala za vrijeme velikog odmora. Upalila sam svjetlo i zabuljila se u njega. Nekad je dobro kada misle da si malo lud.
02. Kada sam, prošli utorak, ušla u učionicu korak mi je bio nesiguran, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan dosadan dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila bogati sadržaj frižidera koji me čekao kod kuće. Svjetlo je bilo upaljeno, a ja sam se zabuljila u njega. Nekad je dobro malo trenirati pogled kao lud.
03. Kada sam, prošli ponedjeljak, ušla u učionicu korak mi je bio lak, a pogled mi je odmah preletio po zadnjim redovima učionice gdje se već nazirao klasičan nebitan dan. Mala panika, dio posla. U glavi sam ubrzano vrtila telefonski razgovor s prijateljicom koja me podsjetila na neke ljetne uzbudljivosti koje nas očekuju. Svjetlo je bilo upaljeno, a ja sam ga namjerno ugasila i zabuljila se u njega. Nekad je dobro poticati ludost u malim gestama.
Gdje škola počinje, a gdje završava ? To se čini apstraktno pitanje, naročito sada kada smo zbog korona virusa dio izravnog iskustva nastave doživljavali u hlačama od pidžame.
Nastava na daljinu
kako se tipka dodir
kako se tipka osmijeh
kako se pristojno tipka ne sada Ivane molim te
kako se tipka zvono
kako se tipka pogled prema zadnjoj klupi do zida
kako se tipka pogledom ti sve govorim
kako se tipka pusti me na miru
kako se tipka ponos jer si bolja Ivana
kako se tipka e sad ja tebe ne razumijem
kako se tipka ajde to ćemo sutra riješiti
kako se tipka dodir
kako se tipka osmijeh
kako se pristojno tipka ne sada Ivane molim te
kako se tipka zvono
kako se tipka pogled prema zadnjoj klupi do zida
kako se tipka pogledom ti sve govorim
kako se tipka pusti me na miru
kako se tipka ponos jer si bolja Ivana
kako se tipka e sad ja tebe ne razumijem
kako se tipka ajde to ćemo sutra riješiti
Ova ideja škole pronađena je u fragmentima otkrhnutih sjećanja i povezana metodom patchworka u jedan subjektivni multimedijalni traktat.
Ovo je moje apstraktno iskustvo škole.
Malo nalijevo od starog školskog zvona
ispod naše klupe do prozora
ostavila sam svoj dnk prijemnik
koji mi u rano ljeto
odašilje alkemijske signale
U njima su isprepletene prozne slike
koje pretvaraju nekad u sad
i sada u nekad
Odvode me brzim koracima
ispod zelene krošnje
na naše školsko igralište
trube mi u dubini glave
zbore tvojim riječima
koje si rekla
zadnjeg dana škole
znaš ono
kada si me pitala
Je li moguće zadržati ovakav mir
začetog života u načetom ljetu
Nisu to bile točno te riječi
te su riječi tada imale četrnaest
ali danas tako zvuče
Iako su se utišali glasovi
ostale su ideje
one mirišu
i brzo se šire zrakom
od njih me prolaze trnci
i hvata vrućina od dragosti
Hvata me mladost
za rukave moje opeglane košulje
i vuče me u kadar
u našu novu fotografiju
dvadeset pet godina poslije onog dana ispod zelene krošnje
kada sam u moru izgubljenih i nađenih
opet nakratko probudila svoj hir
hir da zauvijek osjećam zaljubljeni dječji mir
ispod naše klupe do prozora
ostavila sam svoj dnk prijemnik
koji mi u rano ljeto
odašilje alkemijske signale
U njima su isprepletene prozne slike
koje pretvaraju nekad u sad
i sada u nekad
Odvode me brzim koracima
ispod zelene krošnje
na naše školsko igralište
trube mi u dubini glave
zbore tvojim riječima
koje si rekla
zadnjeg dana škole
znaš ono
kada si me pitala
Je li moguće zadržati ovakav mir
začetog života u načetom ljetu
Nisu to bile točno te riječi
te su riječi tada imale četrnaest
ali danas tako zvuče
Iako su se utišali glasovi
ostale su ideje
one mirišu
i brzo se šire zrakom
od njih me prolaze trnci
i hvata vrućina od dragosti
Hvata me mladost
za rukave moje opeglane košulje
i vuče me u kadar
u našu novu fotografiju
dvadeset pet godina poslije onog dana ispod zelene krošnje
kada sam u moru izgubljenih i nađenih
opet nakratko probudila svoj hir
hir da zauvijek osjećam zaljubljeni dječji mir
Životopis
Tamara Bilankov (1988, Split) magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. godine radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru Udruge Blank. Od 2016. godine radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Izražava se kroz medij filma, videa, fotografije i teksta. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice.