Tanja Dabo "Što umjetnik/umjetnica treba? Studija slučaja"

Godine 2001. Tanja Dabo je izvela rad Laštenje Galerije Miroslav Kraljević. Cijelu je godinu, pred otvorenje izložbi, u zatvorenoj galeriji, bez prisutnosti publike, izvodila solo performans laštenja poda. Pogledamo li unazad, kao što nas upućuje Evelina  Turković u najavi rada Glosarij za radijsku emisiju Slika od zvuka, u tom ćemo ranom radu zamijetiti neke kasnije umjetničine preokupacije. „Svjedočili smo i nadalje,“ kaže Turković, „kako ona svojim prezentacijama intimnih događaja i promišljanja u prostorima javnosti nastoji na introspekciji vlastite uloge i pozicije u umjetničkom sustavu, preispituje svoj identitet u društvenim vezama, te zapravo pokušava prevladati raskorak između institucije i umjetnika.“ U tom je svjetlu, primjerice, moguće sagledavati rad Nelagoda, tjeskoba iz 1916. godine kojim se vratila na umjetničku scenu nakon nekoliko godina izbivanja ili recentne projekte poput  Popravljanja Ustava Republike Hrvatske i umjetničkog istraživanja Što umjetnik/umjetnica treba? Studija slučaja. Svi oni, naime, proizlaze iz intimne situacije, osobnih nelagoda, egzistencijalnih promišljanja i propitivanja. Osobne dileme kao što su propitivanja odgovornosti spram vlastite profesije, frustracije zbog nejasnih i nepravednih ustavnih definicija ili sumnja u funkcioniranje institucija kulture i sistema spram umjetnika, autorica transferira u umjetnički rad koristeći ih kao alat za društvenu intervenciju. Pa i onda kada je s kreditom od 10.000 kuna kupila zemlju u Lici, koju je potom rasparcelirala i parcele prodavala hrvatskim građanima s idejom zajedničkog očuvanja javnog dobra, ona slijedi isti hodogram od privatnog ka javnom, kao kada je laštila pod galerije. Drugim riječima, u javnoj intervenciji, društvenom angažmanu, razotkrivanju politika, koristi resurse osobne geste. Radi se uvijek o dugotrajnim i napornim procesima, iscrpljivanju tijela u ponavljanim samotnim radnjama kao što su laštenje cipela ili poda ili ispisivanje teksta. Premještajući ih u zonu javnosti i umjetnički kontekst, hipertrofirajući ih u intenzitetu, Tanja Dabo vrši resemantizaciju i repolitizaciju individualnih svakodnevnih praksi te, balansirajući između idealizma i apsurda, gradi vlastitu strategiju otpora društvenim zadatostima.
U najnovijem projektu, umjetničkom istraživanju  „Što umjetnik/umjetnica treba? Studija slučaja“ polazi iz situacije u društvu  u kojoj je kultura sistemski shvaćena kao široko konzumerističko polje pa podrazumijeva „i pseudopovijesnu vitešku bitku na ledini kraj nekog dvorca, bučijadu i kestenijadu, skulpture od sijena i blata, sve i ništa.“ Nizom intervjua s umjetnicama i umjetnicima koje vodi tijekom odvijanja projekta u Galeriji Prozori, Tanja Dabo nastoji detektirati problematična mjesta takve kulturne politike, odnosno propuste unutar sistema koji „dovode do kontinuirane degradacije umjetnikova/umjetničina posla, uvjeta života i rada,  društvenog tretmana i statusa“. Iz svakog intervjua autorica izlučuje rečenice u kojima umjetnici/umjetnice iznose svoje potrebe u odnosu na sistem, i ispisuje ih bijelim markerom za staklo na prozore galerije. Ovaj postupak traje dugo i uključuje vještinu obrnutog pisanja, što podrazumijeva osobitu pripremu i koncentraciju autorice. Okrenut prema ulici, popis umjetničkih potreba dvostruka je ruptura u strukturi. Radi se, s jedne strane, o direktnoj subverziji umjetničkog sistema, pa i same galerije u kojoj se izvodi.  Naime, takva prezentacija rezultata, izjednačuje prostor galerije i prostor rada. Galerija je, pak, neovisno o rubnosti svoje pozicije, dio sistema, a rad koji propituje funkcioniranje sistema, dovodi ga u sumnju i time podriva, posredno ispituje i poziciju galerije.  S druge strane, ispisani prozori cezura su u javnom gradskom prostoru. Upućeni prolaznicima, otvaraju prostor moguće javne rasprave, iskazujući istovremeno umjetničinu, pa i umjetničku, potrebu za njom. Početno pitanje tako postaje umjetnička izjava.
Rezultati intervjua, razmišljanja i stavovi umjetnika, zajedno s rezultatima ankete koja se mogla ispuniti u knjižnici/galeriji ili joj se pristupiti on line s web stranice knjižnice, osnova su za daljnje prezentacije problema i umjetničke akcije u smjeru poboljšanja statusa i uvjeta rada umjetnika/umjetnica. Četiri teme koje su se u intervjuima iskristalizirale kao važne odnose se na društveni, institucionalni i stručni kontekst umjetničkog djelovanja te na tretiranje umjetničkog rada kao plaćenog rada. U konačnici, umjesto klasičnog otvorenja izložbe, umjetnica organizira javno predstavljanje rezultata otvarajući moguće polje rasprave.