Tea Jurišić, Ivan Oštarčević i Marta Tuta: Dokumentatori

Povijest evropske umjetnosti povijest je i fantazmagoričnih bića – od prvih sirena i sfingi na grčkim vazama, do čudovišnih stanovnika nepoznatih zemalja čiji se životni prostor sužavao ekspanzijom evropske trgovine i otkrićem prekomorskih zemalja, a koji su nastanjivali romaničke portale i kodekse, sve do minuciozno crtežom opisanih životinja, ljudi i biljaka iz dalekih zemalja, što su u krajem osamnaestog i tijekom devetnaestog stoljeća činili katalog mogućeg plijena velikih kolonijalnih sila koje su financirale istraživanja.
Nadrealizam, kao avangardni pokret umjetnosti prve polovine dvadesetog stoljeća, primijenivši iskustvo Freudove i Jungove psihoanalize, poticao je istraživanje nepoznatih, barem za zapadnu kulturu, područja ljudske psihe: bilo u poeziji bilo u vizualnim umjetnostima formalnim je i sadržajnim supostavljanjima nespojivoga stvarao fantazmagorijske krajolike podsvjesnog koje su nerijetko nastanjivala čudovišna bića, s nepogrešivo ljudskim obilježjima. Nije stoga za začuditi se što su, uz neizostavan fotografski eksperiment, upravo tradicionalni crtež ili grafika u svojoj minucioznoj izgradnji simbola i predodžbi te nerijetko nejasnim prijelazima između figuracije i apstrakcije, preklapajući se ponekad sa medijski i sadržajno slobodnijom tehnikom kolaža, zauzimao posebno mjesto.
Narativni crteži troje mladih umjetnika, Marte Tute, Ivana Oštarčevića i Tee Jurišić u svom figurativnom i asocijativnom iskazu ispipavaju granice ljudskog i životinjskog, stvarnog i nadrealnog, kombinirajući crtež ili grafiku sa izravnim ili citiranim referencama iz masovnih medija, tiskanih ili elektroničkih, te svijeta filma i stripa. Rad Marte Tute najbliži znanstvenoj ilustraciji, nastojeći u detalju konstruirati i uvjeriti o postojanju tih bića i samo nekim začudnim detaljem ukazati na njihovu nepostojanost. Epske kompozicije Ivana Oštarčevića u linearnom obliku isprepliću medijski posredovane slike živih stvorova, polazeći od najjednostavnijih, jednostaničnih organizama, sve do iščezlih vrsta ali i antropomorfnih čudovišta te prikaza astronauta u svemirskom bespuću. Taj se niz razvija u narativnom slijedu koji nastoji ispričati nelinearni pogled na povijest i ograničene dosege javnog djelovanja kroz medij umjetnosti, koliko god angažirana bila. S druge strane, fluidni, u tehnici laviranog tuša izvedeni crteži Tee Jurišić zaokružene su i cjelovite stripovske (ali bez teksta), snovima inspirirane dogodovštine o biću koje, nastavljajući se na prolaz koji su u davno vrijeme otvorili razni posjetitelji iz stranih zemalja i paralelnih svjetova - među kojima je prije nekoliko desetljeća u popularnoj kulturi zabljesnuo Ziggy Stardust a danas ga nastavlja robot Tars iz filma Interstellar - kroz vlastitu sjenu posreduje sliku svijeta.
U eseju "Otvoreno", objavljenom početkom ovog stoljeća, talijanski filozof Giorgio Agamben piše o ukidanju distinkcije i hijerarhije između ljudskog i životinjskog, upućujući na istodobnu animalizaciju čovjeka i humanizaciju životinja. U vremenu post-povijesti, koje, nakon iskustava totalitarizama dvadesetog stoljeća i nakon ispraznih misija nacionalnih država uslijed čijih su djelovanja nestajali cjelokupni narodi, ljudska se vrsta našla u svojoj radikalnoj depolitizaciji, a samo je održanje golog života postalo najvišom političkom ili nepolitičkom zadaćom. No ta redukcija na biopolitički život otvara prostor za integraciju ljudskog u životinjsko i obrnuto, otvarajući prostor za novo djelovanje političkog izvan uobičajenog rascjepa ili dominacije ljudskog nad životinjskim. Na kraju, i sam se umjetnički čin događa upravo u tom prvotnom sukobu svijeta i zemlje, ako mislimo na neke od osnovnih medija i sadržaja u prvim zabilježenim ljudskim umjetničkim tragovima. Danas se ono prenosi na područje samog života, u kojemu se atributi ljudskog i životinjskog pretapaju i razdvajaju izvan čvrstih, možda čak i modernitetom uspostavljenih granica.

Tea Jurišić: Pao s Marsa

1. - Kao da je s Marsa pao // pada (pao je) s Marsa = ne snalazi se, zbunjen je, začuđen: Ka da je pâ s Marsa (Tisno). Ca padaš s Marsa (Trogir). Ona ti je ka da je pala s Marsa (Zlarin). Vȉdin da nȉšta ne razùmîš, kâ da si pâ s Mȁrsa (Split).
2. ‘’Ovi vikend na Marsotu počimje popis stanovništva, ala tlake...’’ - Valentino Bošković
3. – Omiljena uzrečica moje majke.

Pili smo tursku kavu u spavaćoj sobi, čavrljajući o svakodnevnim ritualima i anegdotama. Bio je ugodan, ljetni dan – ipak, u zraku se osjećao jedva primjetan miris metala pomiješan s mirisom suhog sijena. Kroz otvoreni prozor naziralo se nebo kojim su jezdili oblaci; u početku plavetnilo je bilo intenzivno. Prošlo je veoma malo vremena dok nismo shvatili da je prostorija postala potpuno mračna.
Miris metala je postao neizdrživ taman u trenutku kada se začuo gromoglasan prasak, sličan onome kada grom zatutnji u velikoj blizini. Slijedio je zasljepljujući bljesak, i pali smo na pod, polijevajući kavu po sebi. Vrata su se otvorila škripeći i otkrila pogled na hodnik. S užasom smo primijetili siluetu, koja je taman krenula prelaziti preko praga, ostavljajući po podu dugačku, sablasnu sjenu. U panici smo potrčali u suprotnom smjeru i izletjeli na balkon s namjerom da spasimo živu glavu skokom s drugog kata. Nismo imali izbora – rizik od slomljenih udova ili presuda čudnovatog bića s druge planete.
Dočekavši se na tlu s jaucima i bolnim grimasama na licu, shvatili smo da smo upali u zamku; biće nas je munjevitom brzinom dočekalo s druge strane kuće. Nekoliko trenutaka smo stajali zaleđeni od straha, gledajući jedni druge – čovjekoliki stvor je bio neznatno viši od nas, deformiranih produžetaka u obliku ruku i nogu. Duplje bez očiju su se urezivale u glavu, a cijelo tijelo mu je bilo prekriveno nama nepoznatim simbolima. Ostavljao je dojam veoma mekanog tijela, kao da je oblikovan od plastelinske mase.
Polagano je počeo podizati ruku u kojoj se nalazilo nešto slično pištolju, ali uglato, s oštrim rubovima. Mali dizajner u meni je odmah pomislio kako dizajnerska estrada s one planete ne vrijedi ni pišljiva boba.
Opet se dogodio bljesak, ovaj put pogađajući naša tijela. Našli smo se na podu, očekujući paklene bolove, ali umjesto toga po koži su počeli nicati nepoznati simboli, identični kao i kod bića s one planete.

Ustali smo i nastala je neugodna tišina. Svi troje smo šutke zaključili da bi bilo najbolje da odemo na pivo. Ipak je bila subota.

Serija radova ‘’Pao s Marsa’’ sastoji se od crteža i stripova, različitih formata. Izvedena je u tehnici laviranog tuša na 300-gramskom akvarel papiru. Sveprisutni lik čovjekolikog vanzemaljca sam počela uvrštavati u svoje radove nakon prilično neobičnog sna, s njim kao glavnim protagonistom. Od tog trenutka, vanzemaljac je stalni gost, kako u radu, tako i u svakodnevnom razgovoru, često s humorističnim prizvukom.
Od nekoliko početnih skica, neplanirano nastaje serija radova, koja se ubrzano količinski povećava, pogotovo nakon odgledanog Interstellara i spoznaje da je jedan od glavnih likova robot Tars, koji me strašno podsjeća na moje čovjekoliko biće s one planete.
U radu se već neko vrijeme čvrsto držim tema koje su prožete uvrnutim elementima. Snovi mi uvelike pomažu u definiranju ideje. Mišljenja sam da je velika šteta činjenica da su snovi tako kratkotrajni u sjećanju – oduševe nas ili sablazne, fascinirani smo njima i već u sljedećem trenutku ih prekrije neka nova memorija. U početku sam ih zapisivala, ali ni to mi nije bila garancija da ću se, čitajući zapis, sjetiti utiska koji mi je san ostavio. Iz tog razloga sam ih počela bilježiti u crtežima i stripovima. Kroz ilustriranje snova, otkrila sam lavirani tuš. Fora je u tome što je ta tehnika nepredvidiva, prelijevajuća, shvatiš njen konačan izgled tek kada se osuši.

Ivan Oštarčević: Utjeha
Ne radi se o pesimizmu ili još jednom prikazivanju besperspektivnosti. Ovo je pokušaj pružanja realizma i nade. Ili barem nagovještavanja ideje o nastavku putanje, ali malo spretnijem od prijašnjih pothvata.
Određene infekcije se ne daju riješiti. One su se ukorijenile u tkivo organizma i njegov su neizostavni dio. Naravno, to vrijedi samo ukoliko koristim neku varijantu kodeksa kao načina idealnog tj. ispravnog ponašanja koje je čini mi se pretvoreno u oružje kako se više nas ne bi grabilo za izvršnu moć. Negdje u tom našem glorificiranom obrazovanju smo prevareni. Predstavljeno nam je da su umjetnički pokreti direktno mijenjali svijet i svijest oko sebe. Ti radovi i ličnosti koje su ih stvarale imale su publiku koja je reagirala na njihov izričaj. Ne znači da ih je neko djelo fundamentalno promijenilo već da su spoznali kako imaju nešto zajedničko s autorom/reorganizatorom. Ponekad se moramo zadovoljiti s time da smo samo utjeha. Barem za početak.
Nismo dio velike i utjecajne scene. Ne možemo čak ni stvoriti odjek jer ga nemamo kamo uperiti. Ne možemo umiriti ratno područje niti se možemo izboriti za jednakost jer je ona nešto za što se svakodnevno pokazuje da ne postoji. Ono što možemo je artificijelno i uzaludno apelirati na neki događaj udovoljavajući vlastitoj grandioznosti, ali nas i dalje nitko neće čuti/čitati/gledati. Ne smije se ponavljati ciklus licemjerja i želju za promjenom treba umiriti da ne bi došlo do svjesnog uvjetovanja mjerila ponašanja po kojima se samo onaj koji ih nameće može pravilno pridržavati. Radi se o uspostavi iskrene komunikacije lišene manipulacije.
Razumljivo stvaram u linearnom karakteru, ali ne pružam vam ekstenziju sebe na lako iščitavanje. Ponekad ćete stvarno morati zakrenuti glavu i razmisliti o onome što je pred vama. Ponašam se kao linearna/službena povijest i očito je po prisutnim rezovima i čitanju njihovih nastavaka da je krajnji rezultat režiran. Još k tome nakon postavljanja na zid se dodaje crtež proširujući motive izvan samog papira čineći ih prikladne samo za taj događaj. Jer će za slijedeći nešto biti promijenjeno.
U radu sam htio započeti s nečim starim, da sam sebe podsjetim s čim sam stao prije ovog pothvata. S aspiracijom prema razvitku stvarao sam neku novu sadašnjost interpretirajući je način specifičan meni i mom načinu rada. Pri završetku tridesetog metra role papira počeo sam se vraćati u „prošlost“ i popuniti praznine. Kao u prepričavanju događaja koji odjednom dobije i neke humoristične elemente ili otkriva intimu osobe koja ga predstavlja/interpretira.
Svojim radovima ne želim kažnjavati sebe niti ikoga drugoga. Rad će ulaziti u interakciju samo s onima koji ju priželjkuju. Invazivan je samo onima koji si to dozvole.
 
Marta Tuta: Guštarenje
Kombinacijom kolaža i crteža stvaram novu kompoziciju. Isječke iz već prepričanih novina koristim zanemarujući njihovu informativnu vrijednost. Iskorištavam lakoću papira i kombiniram gustoću teksta u crtež. Svaki je crtež zaseban ali kao cjelina funkcionira kao duhovita serija. Na radovima neki dijelovi izrezani iz novina mogu se pročitati, ali njihov sadržaj je besmislen i nepotpun. Tako jedan rasprostranjeni izvor informacija pretapam u onaj doživljajni, neizgovoreni. Gušteri i kukci su glavna tema mojih radova. „Guštanje“ po vrućem kamenju na suncu me podsjetilo na stanje mira koje prakticiraju gušteri. Ili su lijeni ili prebrzi, ne postoji između. Predodređeno im je da uživaju. Ponekad se osjećam kao gušter. U tišini i toplini sunca kontempliram, skupljam i udišem. Zanimljive forme njihovih ljusaka na tijelu ukazuju na sklad prirode koja je tako moćna. Njihove ljuske kao da objedinjuju animalnost koju nose u sebi na vidljivi način. Ideju važnosti oblika prenosim kroz svaki svoj crtež; oblik kao početak i kraj nečega. Ponekad je samozatajan a ponekad sasvim oštar i želi iskočiti u prostor. Često neozbiljne motive slažem u strogo završene crteže. Znatiželja me navodi da različito slažem kompozicije i miješam crtačke tehnike. Duhovite situacije, linije, plohe i razni kolaži ispunjavaju potrebu da zadržim onu dječju svježinu kojom volim disati. Volim gledati, stvarati i osjećati zato završavam citatom Nives Kavurić - Kurtović: „Ne volim objašnjavanja, ona uvijek nešto izdaju; volim stanja, a ona se ne prepričavaju, ona se čine…“