Tehnički muzej

  Prije 65 godina izgrađen je objekt Tehničkog muzeja
 
Nakon svega osam mjeseci gradnje javnost je 17. rujna 1949. po prvi puta ušla u novo izgrađene objekte Zagrebačkog velesajma, današnjeg Tehničkog muzeja. Bio je to drveni objekat privremene namjene, a koja je eto potrajala čak daljnjih 65 godina!
 
Tih prvih poslijeratnih godina Zagrebački velesajam bio je uglavnom izložbenog karaktera, a čiji je cilj bio pokazati vlastite gospodarske snage nove države Jugoslavije, a tek nakon 1950. Velesajam u potpunosti dobiva trgovački karakter. Umjesto prijeratne Njemačke glavni partner je sada SSSR. Prvotno je 1946. Zagrebački zbor preimenovan u Zagrebački velesajam, da bi potom bila donesena i odluka o proširenju izložbenog prostora. 1948. velesajam je održan na ukupno 13.500 četvornih metara izložbenog prostora u Savskoj cesti na mjestu današnjeg Studentskog centra. Uvidjelo se da je taj prostor nedostatan za predstavljanje domaćoj i stranoj javnosti novosti i snage domaće industrije. 1949. novim objektima na mjestu današnjeg Tehničkog muzeja dobiveno je dodatnih 8000 četvornih metara izložbenog prostora. Te godine na Velesajmu je sudjelovalo 1126 domaćih i 254 inozemna izlagača, predstavljeno je 2290 proizvoda, a sve je vidjelo nevjerojatnih 575.000 posjetitelja. Bilo je to zlatno doba sajmovanja u Zagrebu!
 
Za proširenje Velesajma iskorišteno je zemljište stare tramvajske remize u Savskoj, nasuprot starog dijela velesajma. S obzirom na položaj tog zemljišta, omeđenog sa dviju strana željezničkom prugom, a sa dviju tramvajskom prugom i glavnim prometnicama, arhitekt Marijan Haberle projektirao je objekt u obliku okrenutog slova L.
Zadatak izgradnje povjeren je građevinskoj tvrtki Visokogradnja koja je trebala na tom zemljištu izgraditi dvoranu sa oko 4000 četvornih metara izložbenog prostora, dimenzija oko 85x25 metara i oko 20 metara visine. Tlocrtna površina objekta je oko 2140 četvornih metara. Osim za izlaganja bilo je predviđeno da se može koristiti i za razne druge masovne i sportske priredbe. Sve je izvedeno u drvenoj konstrukciji i obloženo drvetom, što je bila rijetkost s obzirom da su trendovi u izgradnji toga doba podrazumijevali suvremene materijale poput čelika i betona.   
Uz glavnu dvoranu izgrađena je i jednokatna izložbena hala sa dodatnih 3800 četvornih metara, na čiji se kat moglo doći putem armirano betonskog stubišta. I u ovom slučaju sve je bilo u drvenoj konstrukciji i obloženo drvom.
U prizemnici vezanoj uz glavni ulaz s podrumskim prostorima bile su smještene blagajne i prostori nadzorne službe.
U sredini dvorišta Haberle je predvidio izvedbu kioska za informacije.
Predviđeni, 30 metara visoki reklamni stup sastavljen od čeličnih cijevi, zamišljen kao dominanta sajamskog prostora, nikada nije izgrađen. Haberle je u svom projektu predvidio da se preko Savske ceste izvede montažni čelični most za reguliranje i osiguranje nesmetanog prolaza publike iz novog u stari dio Velesajma, a koji bi uz to pridonio i atraktivnosti okolnog prostora. On isto tako nije nikada izveden.  
Rok za kompletno dovršenje novih velesajamskih objekata bio je određen s 15. kolovoza 1949. Radovi na rušenju starih objekata remize krenuli su u veljači 1949. da bi do kraja travnja zemljište bilo pripremljeno za izgradnju novih objekata. Organizacija gradnje bila je vrlo zahtjevna s obzirom da se radilo o drvenom objektu i gdje je trebalo koordinirati cijeli niz obrtnika - stolara, bravara, zidara, armirača... Pojedini drveni stupovi bili su visoki i po 16 metara, a zbog čega je konstruirana i posebna pomična skela. Da bi se povezali svi drveni dijelovi konstrukcije utrošeno je preko 10.000 raznih vijaka, okova, sidra...
 
U izgradnju novog velesajamskog kompleksa (objekti današnjeg Tehničkog muzeja) utrošeno je:
2800 kubičnih metara tesane građe, 23.000 četvornih metara brodskog poda, 5600 četvornih metara parketa, 1230 tona cementa, 100 tona betonskog željeza, 7000 kubičnih metara šljunka... Ukupno je na izgradnju utrošeno 444.600 radnih sati.
 
Preseljenjem Zagrebačkog velesajma 1956. na novu lokaciju preko Save postavlja se pitanje što s starim prostorima. Nakon što je 21. prosinca 1954. odlukom odbora grada Zagreba osnovan Tehnički muzej, on ujedno postaje i jedan od glavnih aspiranata za taj prostor. Zahvaljujući zauzimanju idejnog osnivača Tehničkog muzeja, sveučilišnog profesora dr. Bože Težaka i Većeslava Holjevca tadašnjeg gradonačelnika Zagreba, godine 1959. lokacija na Savskoj cesti 18 dodjeljena je upravo Tehničkom muzeju. Uz osnovnu muzejsku djelatnost ideja osnivača bila je da Muzej vremenom preraste u znanstveno tehnički centar. Realizator i prvi ravnatelj bio je Predrag Grdenić, dok je likovni postav načinio arhitekt Emil Vičić.
 
Prvi odjeli Tehničkog muzeja: Transformacija energije, Prometna sredstva, Geološki odjel s modelom rudnika u naravnoj veličini otvoreni su za javnost 1963. godine, a nakon toga slijede Nafta (1964), Planetarij (1965), demonstracijski kabinet Nikola Tesla (1976), odjel Osnove poljodjelstva (1981), odjel Vatrogastvo (1992), Park skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike na otvorenom (započet 1993), Apijarij s oglednim košnicama (1994), soba Zemljomjerstvo-katastarski ured (1994), Pokretna moć vatre (1999) te Obnovljivi izvori energije -ENEGETSKA UČINKOVITOST (2013.).
 
Drveni objekat u kojem se nalazi danas Tehnički muzej bio je svojedobno građen kao privremene namjene, a primjer je jedinstvene drvene gradnje na europskim prostorima i u tom kontekstu zaštićeno je kulturno dobro. Arhitekt Haberle za izvođenje cijelog objekta predvidio je izvedbu u drvenoj konstrukciji i oblaganje drvetom, što je bila rijetkost s obzirom da su trendovi u izgradnji toga doba podrazumijevali suvremene materijale poput čelika i betona.
2009. godine nakon revizije stanja objekta prvi se puta u njegovoj povijesti krenulo u ozbiljnije radove u cilju održanja funkcije objekta i njegove sigurnosti za posjetitelje. Radovi u kontinuitetu traju i danas, s posebnim naglaskom na maksimalno očuvanje izvornosti objekta i poštivanje konzervatorskih zahtjeva. Uz to vodi se briga i o poboljšanju energetske učinkovitosti objekta. Posebno je važno naglasiti da Muzej bez obzira na kompleksnost radova cijelo vrijeme u suradnji s izvođačima i nadzorom nastoji posjetiteljima osigurati dostupnost stalnog postava. Obnovljeni su dijelovi noseće konstrukcije objekta, obnavlja se oplata sa vanjske i unutarnje strane, ugrađuje nova električna instalacija gdje su neki dijelovi po prvi puta i dobili rasvijetu... Radovi će potrajati, ali povijesna vrijednost objekta i njegova današnja namjena zaslužuju strpljenje u cilju očuvanja ove izvanredne arhitektonske baštine u svjetskim okvirima.    
 
 
 
 
 
ZAGREB 1949.
 
Zagreb te 1949. godine broji oko 300.000 stanovnika; u nekadašnjoj Ulici proleterskih brigada (današnja Vukovarska) kreće izgradnja tramvajske pruge čime će tramvaj doći do Heinzlove; dio grada Zagreba postaju Bijenik, Borčec, Gračani, Jarun, Markuševec, Mikulići, Mlinovi, Podsused, Remete, Stenjevec, Šestine, Špansko, oba Vrapča, Donje i Gornje Vrapče, dio Čulinečke Dubrave, Gaja, Granešine, Resničkog Gaja i Remeta; Zagreb doživljava i industrijski preporod uslijed čega se smanjuje broj obrta sa prijeratnih 5533 jedinica na 4220; osnovan je Državni folklorni ansambl Lado; u Deanovcu je sagrađen moderni odašiljač od 135 kW čime se domet signala Radija Zagreb višestruko povećao. Zagrebačkim ulicama prometuje oko 800 automobila, pedesetak autobusa i 1000 motocikala, a građanima je na usluzi i pedesetak motoriziranih taksista. 93 posto zagrebačkih stanova ima struju, 54 priključak vodovoda, a u samo 35 posto njih postoji kupaonica.
 
Haberle Marijan, arhitekt (Zagreb, 16.5. 1908 - Rijeka, 20.3.1979.)
 U Zagrebu  je maturirao u I. realnoj gimnaziji 1926. i 1931. diplomirao arhitekturu u klasi H. Ehrlicha na Tehničkom fakultetu. Između 1930 i 1933. radi u uredima arhitekata R. Lubynskog i S. Hribara te u građevnom poduzeću A. Helfmana u Zagrebu. Zajedno s Hinkom Bauerom između 1934 i 1940. vodi arhitektonski ured. Njih dvoje 1935. dobivaju natječaj za uređenje i adaptaciju Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti, a što su izvodili od 1936 do 1939. godine. Haberle je prije II svjetskog rata u Zagrebu projektirao i Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu (1938.), crkvu Sv. Josipa (1937.) u Trakošćanskoj i Blaženog Marka Križevčanina na Selskoj (1940.), zgradu bivšeg kina Kinoteka u Kordunskoj 1, vojarne i vojnu bolnicu (1941.). U partnerstvu s Bauerom i samostalno radio je na četrdesetak projekata, među kojima bilježi i međunarodne uspjehe poput projekta željezničkog kolodvora u Sofiji (1943. s arhitektom M. Ivačićem).      
Nakon II. svjetskog rata radi 1945. na obnovi naselja u Lici, zatim je do 1947. projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH, a između 1948 i 1951. voditelj projektne skupine u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu. Tu je Haberle izradio projekt novog Zagrebačkog velesajma, odnosno drvenu građevinu današnjeg Tehničkog muzeja koja je izgrađena 1949. na prostoru stare tramvajske remize, nasuprot postojećem velesajmu u Savskoj cesti. Za rad "Novogradnja Zagrebačkog velesajma", Haberle je dobio drugu nagradu Vlade Narodne Republike Hrvatske na području nauke, kulture i prosvjete 1949. godine. Marijan Haberle od 1951. do umirovljenja 1976. direktor je vlastitog projektnog ureda  Haberle (kasnije nazvanog Forum), a u kojem je prisutan do 1979. godine. Od Haberleovih poslijeratnih projekata u Zagrebu treba još istaknuti Brodarski institut (1949.), prve paviljone novog Zagrebačkog velesajma preko Save (1955/56), Visoku tehničku školu u Ulici Ivana Lučića (1957.), koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski (koautori M. Jurković i Tanja Zdvořák), palaču Matice iseljenika (1958.) itd. Haberle je projektirao i željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu (1967.), vodotoranj (1964.) i banku u Sisku (1965.) te hotel Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955-1958.).