Tetovaže posljednjeg plemena

Izložba crteža Petre Ružić.                      
                                
Petra Ružić rođena je u Zagrebu 1980.g. gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i Akademiju likovnih umjetnosti, Nastavnički odsjek. Radi u OŠ Augusta Šenoe u Zagrebu kao prof. likovne kulture. Članica je HDLU-a. U razdoblju 2003. – 2019. godine sudjelovala  je na 14 skupnih izložbi, te priredila 3 samostalne izložbe. Njena skulptura od kamena Prolaz, realizirana je  2003. god. kao skulptura u javnom prostoru u Kampu Koversada u Vrsaru. Bavi se izradom umjetničke keramike i art terapijom.

Tetovaže posljednjeg plemena

Ljudska težnja za potvrdom, objavom svojeg postojanja u svijetu i odnosa prema njemu, traje od samog praskozorja čovječanstva. Spiljske slikarije, grafiti i najrazličitiji drugi artefakti tijekom vremena, materijalizirani su tragovi ljudskog umijeća i namjere da se drugim ljudima ispriča priča o sebi, o svom životu ili životu društva. Taj duboki poriv „izricanja sebe”, poprimao je raznovrsne oblike i koristio raznolike medije, sintetizirajući se u stilska razdoblja s pripadajućim jezicima i „govorom” oblika. Ili , kako Kandinski o tome promišlja, izričući tri mistične nužnosti : ”svaki umjetnik kao stvaralac mora izraziti ono što mu je svojstveno (element osobnosti),mora izraziti svojstvenost svoje epohe (jezik epohe i jezik nacije), i izraziti svojstvenost umjetnosti uopće (element čistog i vječnog umjetničkog, koji prožima sve ljude, narode i vremena, ne poznaje ni prostor ni vrijeme) (V. Kandinski; O duhovnom u umjetnosti).

Petra Ružić podastire nam u ciklusu Tetovaže posljednjeg plemena, konglomerat likovnih svjedočanstava, formalno- strukturalno i sadržajno, vrlo kompleksnog karaktera. U pristupu razumijevanju Petrinog „jezika”, kao instrument dekodiranja, prihvatit ćemo sugestibilan naziv ovog ciklusa; tetovaže, znak su na tijelu, gdje tijelo postaje nositeljem slike i teksta, a tetovaža svjedokom načina života koji određuje njihovog nositelja. One u sebi objedinjuju i simboličku i ritualnu, magijsku ,estetsku i komunikacijsku svrhu. U određenju nositelja tetovaže kao posljednjeg plemena, nazire se zloslutnost u doživljaju opstojnosti ljudske zajednice, ne samo kao organizirane biološke vrste (ekološki aspekt) nego i kao humane memorijske baze, prepune svih vrsta zapisa koji definiraju pleme, pa i u mističkom smislu, kao arhiva kolektivno nesvjesnog.

Ova su djela intimni psihogrami kojima autorica pridaje funkciju tetovaže, znaka koji upućuje u dvosmjerni odnos: prema samoj sebi i  prema njenom društvu/plemenu. I sam formalno likovni izraz očito je inspiriran raznim tatoo stilovima: od tribal tetovaže , masivnog, debelog nanosa pigmenta do stila nove škole, koja unosi estetiku animiranog filma, portrete, dotwork... U tom kontekstu uočit ćemo dva likovna smjera, koje vidimo kao „gušći”/”rjeđi”, „teži”/”lakši”, „kaotičan”/ „organiziran”, koju razliku čini količina i kompozicija primijenjene likovne građe. Od prozračnih kompozicija tanko linijskih struktura, naglašenog automatizma duktusa, orijentiranih vertikalno i horizontalno ili organiziranih u kadrove, do uguščenih, tamnih kompozicija natopljenih pigmentom, brutalne apstraktno linearne i figuralne građe. U oba slučaja naglašen je horror vacui, pri čemu guste koloplete i rastere apstraktnih struktura probijaju ili se uz njih priljubljuju motivi ženskih i muških likova, kao i životinjskih, biljnih, te raznih predmeta iz repertoara totemskih artefakata prošlih civilizacija. Sugestibilan intimizam ovih likovnih prizora naglašen je hijerarhijskim suodnosom motiva: i ženskih i muških likova i životinjskih, što asocira na ritualno magijski obred u kojeg je uklopljeno autoričino duboko osobno iskustvo. Gdjegdje su inkorporirane kratke rečenice: ”Opusti se i osjeti magiju puta” ili citati iz pjesma „ovo nije svijet za nas”.... poput tekstualne poruke koja dešifrira sliku.
 
U pripremi izložbe, autorica je napomenula da su ovi radovi nastajali kroz vrijeme, dakle ne „u jednom dahu”, nego su postojeće slike „usisavale” nove motive, uspostavljale nove odnose i „pričale nove priče”. No, one nisu tijek svijesti, dapače, njihovu slojevitost i bogatu sedimentnost, više opsuju misli C.G.Junga, koji je za umjetnost rekao da je regresija u službi ega, gdje osoba dolazi u dodir s nesvjesnim ne gubeći dodir sa svjesnim. To je, dakle, kontrolirana regresija.....

Ciklusom djela Tetovaže posljednjeg plemena, Petra Ružić zabilježila je i umjetnički iskazala svoj, tijekom vremena nastajali eksperiment sa samom sobom, koristeći i, sjetimo se ponovo Junga: ”Kolektivno nesvjesno kao spremnik kreativne snage za stvaranje umjetnosti” i osobno nesvjesno. Integrirajući nesvjesno i svjesno, zahvaćala je iz bogate riznice imaginacije, simbola fantazije i taloga vlastitih intimnih doživljaja i racionalnih prosudbi. Pokazala nam je svoju namjeru, koju je ispisala u jednom djelu: „zanima me granica između realnog i nerealnog”, te je ovim ciklusom posvjedočila da je pronašla granicu, pretvorivši ju u tetovažu za sebe, kao pripadnika posljednjeg plemena.