Tito Strozzi (14. X. 1892 – 23. III. 1970): izložba povodom 55. obljetnice smrti

Tito Strozzi je rođen u obitelji koja je obilježila povijest hrvatskog kazališta i glazbe, na dan kada je tri godine kasnije otvorena nova zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, uz koje je najveći dio života bio stvaralački vezan.

Njegova je majka Marija Ružička-Strozzi, hrvatska glumica koja se smatra jednom od najvećih tragetkinja slavenskoga juga, u zagrebačkom je kazalištu ostvarila preko šest stotina uloga. Titova sestra je Maja Strozzi Pečić, hrvatska operna pjevačica i cijenjena sopranistica, majka kompozitora i dirigenta Borisa Papandopula.

Studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i glumu na Akademiji za glumačku umjetnost i pjevanje u Beču. Zbog Prvog svjetskog rata - u kojem je sudjelovao četiri godine - prekinut studij povijesti umjetnosti završio je u Zagrebu 1937. godine. Od 1919. je bio član zagrebačkoga HNK-a, u kojem je djelovao kao glumac, dramski i operni redatelj, dramatičar, prevoditelj, dramatizator te nakratko i ravnatelj Drame (1936-1937).

Debitirao je naslovnom ulogom u komadu Marojica Kaboga M. Bana (1919), uspješno je tumačio mlade ljubavnike i salonske zavodnike, no posebno se istaknuo interpretacijama klasičnih karakternih junaka (Rikard III. i Hamlet W. Shakespearea; Nehljudov u Uskrsnuću L. N. Tolstoja; Cyrano E. Rostanda; Franz Moor u Razbojnicima F. Schillera; Mercadet H. de Balzaca) te likova M. Krleže (Oliver Urban u Ledi; Leone Glembay u Gospodi Glembajevima; Križovec u U agoniji; Apatrid u Areteju).

U redateljskom opusu, započetom Claudelovom dramom Blagovijest (1922), izdvajaju se njegove režije hrvatskih ekspresionističkih djela (Ecce homo! prema vlastitome tekstu; Bijesno pseto A. Muradbegovića; Kozmički žongleri K. Mesarića), djela W. Shakespearea (Macbeth, Julije Cezar i Kralj Lear), suvremene europske drame (H. Ibsen, Peer Gynt; G. B. Shaw, Đavolov učenik; F. Wedekind, Lulu; E. O’Neill, Elektra u crnini), konverzacijskih salonskih komada (N. Coward, Intimnost; I. M. Vojkov, Tri muža za jedan dan) te starije hrvatske drame (I. Gundulić, Dubravka; T. Brezovački, Matijaš Grabancijaš dijak; M. Jandrić, Lyubomirovich; anonimni Ljubovnici).

Režijama glazbenih drama R. Wagnera, manje poznatih Verdijevih opera, hrvatskih opernih djela te recentnih europskih opera pridonio je modernizaciji operne režije. Nakon rata manje je režirao u HNK-u, ali je surađivao s kazalištem Komedija, paralelno režirajući dramske i glazbeno-scenske predstave (B. Brecht, Prosjačka opera), te u teatrima izvan Zagreba (Rijeka, Split, Varaždin, Karlovac), pa i u inozemstvu, a osnovao je i kazališnu skupinu Dramski ansambl Strozzi (DAS, 1956).

Pisao je na hrvatskom i njemačkom jeziku. Autor je lirskih proza, proznih djela i drama; većina njegovih scenskih djela izvedena je u HNK-u (Alanku, 1919; Istočni grijeh, 1922; Zrinjski, 1925; Ecce homo!, 1925; Kameleoni, 1940; Tomislav, 1944), a njegovo najbolje poslijeratno djelo, Igru u dvoje, izvodio je DAS.

Dramatizirao je prozna djela (Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga) i prevodio dramske i operne naslove, osobito se istaknuvši prijevodom Goetheova Fausta (objavljen 1970).


Pokrenuo je kazališne časopise Krik (1913) i Rampa (1919), bavio se pedagoškim radom (podučavao je glumu u nizu glumačkih škola i započeo pisati neobjavljeni udžbenik za glumu) te osnovao umjetničku organizaciju Dječje carstvo (1935).

Mnogostrukošću svojih kazališnih interesa obilježio je povijest hrvatskoga kazališta XX. stoljeća, a bavio se i filmom.

Prema ideji M. Ogrizovića napisao je i režirao jedan od najranijih hrvatskih cjelovečernjih filmova Dvorovi u samoći (1925), u kojem je i glumio; unatoč oponašanju hollywoodske melodrame, film nije imao uspjeha, a kopija nije sačuvana. Potom je 1926. bezuspješno pokušao ekranizirati vlastitu dramu Zrinski i dramu J. Kosora Požar strasti. Prije II. svjetskog rata glumio je u (također izgubljenim) filmovima Brišem i sudim (1919), U lavljem kavezu (1919) i Kovač raspelâ (1919), a poslije u još osam filmova, kao što su Pod sumnjom (1956) B. Belana, Tri Ane (1959) B. Bauera, Pustolov pred vratima (1961) Š. Šimatovića i Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968) B. Ivande.
 

Izvori: Strozzi, Tito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. - 2025. Pristupljeno 13.3.2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/strozzi-tito>.
Gerner, E. Tito Strozzi : svjetla i sjene jednoga glumačkog puta. Zagreb : Prometej, 2004.

Tito Strozzi, Boris Papandopulo, Maja Strozzi-Pečić, Marija Ružička-Strozzi

Izložba je postavljena na 2. katu Gradske knjižnice, u vitrini ispred zavičajne zbirke Zagrabiensia, a izložena je ova građa:

 

1. Batušić, N. (ur.). Julije Benešić ; Tito Strozzi : zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskog narodnog kazališta (1992-1993). Zagreb : Hrvatsko narodno kazalište, 1994.
2. Gerner, E. Tito Strozzi : svjetla i sjene jednoga glumačkog puta. Zagreb : Prometej, 2004.
3. Lederer, A. Redatelj Tito Strozzi. Zagreb : Meandar, 2003.
4. Reiching, A. Obitelji Freudenreich i Strozzi. // Hrvatsko narodno kazalište : zbornik o stogodišnjici : 1860 - 1960. Zagreb : Naprijed, 1960. str. 255-259.
5. Strozzi, T. Ecce homo! = (Evo čovjeka!) : tragedija čovjeka Jude iz Kariota : osam slika. Zagreb : Naklada Z. i V. Vasića, [1935?].
6. Strozzi, T. Istočni grijeh : romantična tragikomedija, tri čina i međuriječ. Zagreb : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1935.
7. Strozzi, T. Gaj : dramska kronika Hrvatskog preporoda u šest slika s epilogom. Zagreb : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1936.
8. Strozzi, T. Zrinski : dramska kronika u pet slika s epilogom. Zagreb : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1935.
9. Strozzi, T. et al. Dramska djela. Zagreb : Matica hrvatska : Zora, 1965.
10. Strozzi, T. Drame. Vinkovci : Riječ, 1999.