Povodom Mjeseca hrvatske knjige, u Knjižnici Dubrava odlučili smo organizirati tjedne izložbe prevedenih knjiga te ih upotpuniti intervjuima s prevoditeljima, kao poticaj na raznovrsnije čitanje i podsjetnik na neizostavnu ulogu prevoditelja koji svojim radom takvo čitanje omogućuju.
Izložbu knjiga prevedenih sa slovačkog jezika i intervju s prevoditeljicom Sanjom Milićević Armadom možete pogledati, odnosno pročitati na Odjelu za odrasle Knjižnice Dubrava, od 16. do 21. listopada 2023.
Intervju u cijelosti možete pročitati i u nastavku:
 
Sanja Milićević Armada rođena je 1963. u Pazinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i češki jezik i književnost. Radila je kao turistička pratiteljica, pisala putopise za Jutarnji list, bila suradnica i urednica u Prezentaciji programa Hrvatske televizije, prevodila s češkog, slovačkog i engleskog za Hrvatsku televiziju, Hrvatski radio i književne časopise. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Uz ostalo, prevela je knjige Milana Kundere, Bohumila Hrabala, Ivana Klíme,  Jane Beňove, Veronike Šikulove i Pavela Vilikovskog.
 
 

Kad sam birala studij, nisam još razmišljala o prevođenju. Bilo mi je važno studirati komparativnu književnost i poslije se na neki način baviti književnošću. Studij je bio dvopredmetan i kao drugi predmet odabrala sam češki, s kojim nisam imala nikakvog iskustva, i nisam požalila. Već tijekom studija zavoljela sam češki jezik, kulturu, gradove… A profesorica Dubravka Sesar, kod koje sam, uz ostalo, pohađala Prevođenje čeških tekstova,  potaknula je u meni želju da se bavim prevođenjem.
Za slovački se može reći da je odabrao mene. Do 1997. godine u Hrvatskoj nije postojao studij slovačkog jezika i bilo je uobičajeno, i kod nas i u svijetu, da sa slovačkoga prevode bohemisti. Češki i slovački prilično su slični i slovački sam dugo doživljavala kao pomalo čudan češki, no s vremenom sam zavoljela i slovački jezik i kulturu.
S engleskog jezika prevodim najmanje, no uz hrvatski,  na tome jeziku čitam najviše, ne samo zato što su knjige na engleskom dostupnije od onih na drugim stranim jezicima. Doživljaj čitanja teksta na engleskom jeziku znatno se razlikuje od onoga na češkom ili na slovačkom, pa mi je tako i prevođenje s engleskoga drukčije, posebno.
 

Vjerujem da je svakome prevoditelju teže prevoditi one autore koji im nisu na neki način bliski, a ne one za koje se općenito smatra da su zahtjevni. Ja se uvijek namučim s opisima dijelova nekog stroja ili načina na koji taj stroj funkcionira i ne samo da mi za takve stranice treba mnogo više vremena, nego se i ljutim na autora što o tome tako detaljno piše. Također, teže mi je kad se radnja ne događa u zemlji iz koje autor dolazi, nego u nekoj meni sasvim nepoznatoj zemlji i kad se opisuju stvari koje mi je teško zamisliti, pa tako opis nekog jela ili odjevnog predmeta može biti pravi izazov. Srećom, u tome mnogo pomaže internet.
Obično se kaže da je dobar prijevod onaj koji se može čitati bez zapinjanja, kod kojega čitatelj uopće nije svjestan da se radi o prijevodu. No da bi se prijevod mogao čitati lako, iza njega mora stajati mnogo uloženog znanja, vremena, truda, istraživanja, a i ponešto talenta. Vrijeme je poseban problem. Književna se djela ne mogu prevoditi na brzinu, a kao i pisci, i prevoditelji imaju bolje i lošije dane i za neke im je tekstove potrebno nadahnuće. Osim toga, prevoditelj bi uvijek trebao imati dovoljno vremena da ostavi tekst da odleži i da mu se može vratiti s vremenskim odmakom te tako lakše primijetiti vlastite greške, a najčešće nije tako zbog kratkih rokova koje određuju izdavači.
 

Potpuno vjeran prijevod bio bi doslovan, što znači i loš. No kad bi se netko i trudio da prijevod bude potpuno vjeran, to je nemoguće postići. Mnoge riječi imaju više značenja i ona se ne poklapaju u potpunosti sa značenjem riječi u nekom drugom jeziku, prevoditelj mora odabrati onu riječ koja najbolje odgovara određenom kontekstu. Iz jednog jezika u drugi ne prenose se riječi ili rečenice, nego misli, dojmovi, atmosfera, slike… Kad pročitam neku rečenicu u originalu, prvo zamislim kako neka pojava ili prizor izgledaju i onda to opisujem na hrvatskom, onoliko vjerno originalu koliko je to moguće. Do većih odstupanja od originala dolazi kad su u pitanju igre riječima ili neke uobičajene fraze ili poslovice. U prevođenju književnosti za djecu prevoditelj može i mora biti slobodniji i kreativniji. Ondje su igre riječima vrlo česte, kao i pjesmice u kojima su važne zvučnost i rima, a prevode se i imena likova ako nešto znače. Velika odstupanja od originala postoje i u poeziji, zato se ne govori o prijevodu pjesme, nego o prepjevu.
 

Premda Slovačka ima otprilike milijun i pol stanovnika više nego Hrvatska, prema dostupnim je podacima broj izdavačkih kuća u Slovačkoj četiri puta manji. No oni svejedno uspijevaju objaviti više od deset tisuća naslova godišnje, ali većina su prijevodi, a ljudi koji se bave književnošću žale se da je među njima mnogo nekvalitetne, uglavnom žanrovske literature.
Teme kojima se slovački autori bave raznovrsne su, izdvojit ću ih samo nekoliko. O životu pojedinaca na koje su utjecali važni povijesni događaji u 20. stoljeću pišu recimo Pavol Rankov, Peter Krištúfek i Anton Baláž. Sasvim suvremenim fenomenom – odlaskom u inozemstvo, odnosno intimnim iskustvima ljudi koji su se našli u potpuno novoj sredini bave se autorice kao što su Zuska Kepplová, Svetlana Žuchová i Ivana Dobrakovová. Ima i autora koji pišu o životu romske zajednice u istočnoj Slovačkoj, npr. Vit'o Staviarsky i Tomáš Varga.
 

Kad biste se recimo upustili u razgovor sa Slovacima koji su ovamo došli na ljetovanje i oni bi govorili slovački, a vi hrvatski, mogli biste se prilično dobro razumjeti. Ali moglo bi vas začuditi ako vam kažu da su donijeli svoj stan, no to je samo šator. Ako kampiraju, sigurno bi donijeli i pokoju misu, odnosno zdjelu. Možda bi rekli da im se sviđa ovdašnja strava, a to ne bi značilo da su ljubitelji horora, nego da im se sviđa naša hrana. A hrana na slovačkom znači nešto sasvim drugo – brid. Mene je iznenadila riječ pera, bilo mi je teško naviknuti se da je to usna. Usne su pery (izgovara se peri) i u slovačkom ih samo jedno slovo razlikuje od perja – perie. 
 

Moj je omiljeni slovački pisac Pavel Vilikovský, a omiljena knjiga njegov roman Pas na cesti. Premda  je  to bila sedma knjiga koju sam prevodila sa slovačkog, imala sam osjećaj  da taj jezik tek otkrivam ili barem da ga vidim u novome svjetlu. Vilikovský je poznat  kao  vrstan stilist i to je bilo primjetno gotovo u svakoj rečenici romana. I teme o kojima razmišlja glavni lik bile su mi vrlo bliske: književnost, uređivanje knjiga, prevođenje, putovanja, ushićenost gradovima, ushićenost rečenicama… Dugo sam pamtila i romane nekih autorica. Među njima su Mjesta u mreži Veronike Šikulove, roman o životu jedne slovačke obitelji od 20-ih godina 20. stoljeća do današnjeg vremena, zatim Café Hyena Jane Beňove, roman koji na fragmentaran način pripovijeda o životima nekoliko mladih ljudi u bratislavskom naselju Petržalka, dok Knjiga o groblju Daniele Kapitáňove, objavljena pod pseudonimom Samko Tále i napisana iz  perspektive infantilnog pripovjedača, na tragikomičan način prikazuje život u malom slovačkom gradu. No usudila bih se reći da bi se isplatilo pročitati sve knjige koje su prevedene sa slovačkog na hrvatski u posljednjih dvadeset godina, riječ je o tek dvadesetak knjiga.
 

Za prevoditelje se obično kaže da su most između jezika i kultura. Naišla sam i na usporedbu prevođenja s hodom po žici, od originala prema prijevodu. Neki misle da su prevoditelji poput glazbenika koji sviraju prema zadanoj partituri, ali u tu izvedbu ulažu sav svoj talent, dok jedan teoretičar umjetnosti prevođenja smatra da je posao prevoditelja bolje usporediti s poslom glumaca, koji u interpretaciji neke uloge imaju daleko više slobode nego što glazbenici mogu imati u interpretaciji neke skladbe. U svakom slučaju, oni koji se upuste u književno prevođenje ne očekuju da će se obogatiti ili proslaviti, a ne rade to ni iz nužde. To je posao koji se odabire i donosi zadovoljstvo.