Tomislav Šilipetar: Iskošenost

Tomislav Šilipetar / Iskošenost

-umjetnička knjiga
Osjećaji poput straha, usamljenosti, tuge i patnje uvijek se iznova, u različitim životnim razdobljima, upisuju u tijelo, a tek se u podržavajućim uvjetima uspijevaju razriješiti na način koji je za pojedinca afirmativan i osnažujuć. Pritom, kao i fizička bolest, emocije smještene na suprotnom kraju spektra od pozitivnih rezervirane su za privatnu sferu, a njihovo javno artikuliranje još je uvijek prije iznimka nego pravilo. Izražena tišina koja okružuje bolest u najširem smislu, ali i sva stanja nelagode, uznemirenosti i nesreće samo dodatno podcrtava snagu potiskivanja onoga što čak i kada se čini udaljenim i tuđim, u trenutku postaje blisko i vlastito. Bol kao stanje pojedinca i individualističko subjektivno iskustvo transponira se u kolektivno ne samo kada su u pitanju pandemije, čemu smo nedavno svjedočili, nego i kroz načine na koje se šire društvene, političke i ekonomske krize reflektiraju na svakodnevni život i na njega utječu. U tom smislu možemo govoriti o kolektivnom osjećaju nesigurnosti,
straha, tjeskobe, apatije i potlačenosti kao o refleksiji kasnog kapitalističkog doba u kojem živimo. Posve je legitimno postaviti pitanje: je li moguće osjećati se manje usamljeno i preplavljeno? I, ako je riječ o kolektivnom osjećaju, kako bismo drugačije mogli zajednički djelovati u ovim vremenima?
Možemo se okrenuti umjetnosti kako bismo se umirili u vremenima krize i stresa. Povijest je pokazala da nam umjetnost može pomoći da izrazimo teške emocije ili se s njima nosimo, uključujući one koje proizlaze iz vlastitih iskustava bolesti. Na tom tragu umjetnost postaje zajednički vizualni jezik za komunikaciju i suočavanje s onime čega se mnogi najviše plaše: zajedničkom ranjivošću tijela koje bi se moglo razboljeti, patiti i umrijeti. Podsjetnik da u svojoj usamljenosti, u svojoj subjektivnoj stvarnosti, nismo sami ni jedini. Kada govorimo, pišemo ili u bilo kojem mediju bilježimo ono što je teško izgovorivo, povezujemo se duž naših metaforičkih rubova. Tako uspostavljene  veze pomažu nam da svijet ne shvaćamo odviše doslovno i, možda, pronađemo vlastitu mjeru stvari, pri čemu potreba za stvaranjem ne mora nužno proizlaziti samo iz vanjskih okolnosti.
Da umjetnost otvara prostore kreativnosti i autorefleksije koji su oslobađajući, pri čemu slikarstvo postaje alat s pomoću kojega tijelo uspostavlja svoju individualnu egzistenciju, odražava  se kroz umjetničku praksu Tomislava Šilipetra. To je linija po kojoj je moguće iščitati ciklus crteža okupljenih medijem knjige i povezanih u sugestivnoj, ali otvorenoj formi koja stvaranje metateksta prepušta gledateljima/čitateljima. U fokusu je tijelo - anulirano na svoje konture, crtano u tehnici tuša i grafita ekspresivnim crno-bijelim stilom, s jakim kontrastima svjetla i tame - čiji prikazi variraju od prikaza čitave figure do onih na kojima je u fokusu samo glava, torzo, ruke, trbušna šupljina. Tijelo je to koje je sapleteno u svojim krajnostima između trajanja i propadanja, rastrzano, iskošeno, fragmentirano, prestravljeno, tijelo u grču obilježeno bolnim i tankoćutnim osjećanjem života. Realnost takva tijela povišena je i napeta, a postura kao da sugerira osjećaj ugroze i panike, stavljajući pred promatrača zahtjev za emotivnom i moralnom participacijom, solidariziranjem. Je li, pritom, riječ o hipersenzibilnom pojedincu umjetniku koji je preplavljen osjećajem panike, straha, tjeskobe i nemoći ili samo medij crteža koristi kao iskaz za reprezentiranje onoga što svatko u određenoj mjeri osjeća ili prolazi, možda nije ni važno precizno definirati. Različiti događaji i situacije reflektiraju se kroz razna afektivna stanja izražena crtežom, čije pukotine autor ne liječi, samo ih rastvara pred promatračem. A nekada je učiniti vidljivim ono skriveno ili teško izgovorivo prvi korak prema cijeljenju, iznalaženju načina povezivanja kako bismo mogli drugačije zajednički djelovati u ovim vremenima.
Iako je ciklus moguće promatrati kao prikaz unutarnje subjektivne istine svijeta i samoga sebe u njemu, nemoguće je zanemariti da su unutarnja stanja, osjećaj sebstva, kao i percepcija svijeta koji nas okružuje, premreženi vanjskim jednako kao i unutarnjim relacijama. U radu ono vanjsko egzistira u fragmentarnim prikazima grada posredovanog detaljima stambenih zgrada kao prepoznatljivih gradskih vizura, podsjećajući da je svaka individualna egzistencija uronjena u svijet kao mnoštvo. Mrežu relacija koje se stalno ostvaruju i ukidaju, ponovno obnavljaju i prekidaju. U tom cikličkom krugu bivanja u svijetu koji je ubrzan, nesiguran i težak, relacije premrežuju ne samo međuljudske odnose nego i prostore. Jedan od takvih prostora zasigurno je knjižnica, kao mjesto sabiranja i proizvodnje kulture, umjetnosti i društvenosti. Ujedno i mjesto neprekidne i sveprožimajuće interferencije s galerijom, kao svojim konstitutivnim dijelom. Stoga odluku za novo izvođenje rada u formi umjetničke knjige vidim i kao svojevrsni podtekst, prikrivenu simboličku gestu usmjerenu prema pripadanju, uvrštenosti, zajedništvu i okupljanju, kao referentnim točkama na kojima se baziraju knjižnice. Na tom tragu iskorak iz jednog medija u drugi, udvajanje radova, postaje optimistični iskaz da usprkos svemu postoji red kao smirenje, komunikacija kao mogućnost, trajanje kao ideja. Jer knjige su načini pričanja priča, a knjižnice mjesta u kojima je svaka priča važna.
 

Petra Dolanjski Harni

/////////////////