Treći program Hrvatskog radija

Najesen 2019. godine u Vatikanu je održana Sinoda o Amazoniji. Od zamisli ređenja pouzdanih oženjenih muškaraca za svećenike u amazonskoj regiji ili ideje o uključivanju žena u đakonat, preko pozivanja na ekološku skrb za spas planeta, pa do izlaganja starosjedilačke boginje Južne Amerike imena Pachamama (čit. Pakamama) u Vatikanskim vrtovima, ova je Sinoda polarizirala katolike: kako obične vjernike, tako i kler.

 

U razdoblju dinamičnih promjena te smjene skandala i doktrinarnih skokova koje su zahvatile Vatikan neočekivanim odlaskom današnjega pape emeritusa Benedikta XVI. s Petrove stolice 2013. godine te pojavom njegova nasljednika Franje, Katolička se crkva našla pred promjenama od epohalnog potencijala. I dok u aktualnome papi jedni vide velikoga reformatora koji Crkvi daruje novu svježinu, drugi u njemu gledaju revolucionara koji ugrožava starodrevni nauk najdugovječnije svjetske vjerske institucije.

 

S jedne strane, Crkva je danas pred povijesnim izazovom suočavanja s grešnicima u vlastitim redovima, kako u svjetlu financijskih skandala koji iz godine u godinu potresaju Vatikan, tako i u svjetlu novoga vala otkrića širokih razmjera seksualnih prijestupa katoličkih svećenika u SAD-u i pojedinim europskim zemljama u proteklih nekoliko desetljeća. Na sve to nadovezuje se i prošlogodišnje svjedočanstvo Carla Marije Vigana – koji jedni nekritički prihvaćaju, a drugi odbacuju kao teoriju zavjere – prema kojemu je za izostanak represivnoga djelovanja prema seksualnim zlostavljačima u crkvenim redovima djelomice kriv i sam vrh Vatikana.

 

S druge strane, u svjetlu doktrinarnih zaokreta koji se u javljaju u Franjinu pontifikatu – poput promjene jednoga dijela liturgijske inačice molitve Očenaš, razmatranja zamisli pričešćivanja civilno razvedenih parova, izmjena Katekizma u pogledu opravdanosti smrtne kazne – mnogi se pitaju unosi li aktualni papa u Crkvu tek konfuziju, ili pak duh novih gibanja, usklađujući je sa zahtjevima vremena.