Tri rada o vremenu / Teuta Gatolin, Nikolina Kuzmić, Ana Požar Piplica
„Tri rada o vremenu“ naziv je izložbe koja kroz tri rada triju umjetnica Teute Gatolin, Nikoline Kuzmić i Ane Požar Piplice problematizira relacije između prošlosti i sadašnjosti, istražuje ostatke i viškove koji su proizvodi vremenskih protoka, procesa starenja ili su u tom procesu zaustavljeni.
Sva tri rada razvijaju se u tekstu, odnosno jeziku kao trajnom materijalu kultura u kojemu se kultura i stvara i njime je definirana. Jezik pri tome koriste arbitrarno, mijenjaju kontekste, preuzimaju pisma, prevode u druge jezične, simboličke i izražajne sisteme. U tim transliteracijama pokušavaju fiksirati ono što je prolazno, neuhvatljivo, potisnuto ili potrošno.
Ishodište radova Teute Gatolin i Nikoline Kuzmić je slično. Obje kreću od pronađenih geoloških priručnika. Gatolin u svom radu, umjetničkoj knjizi „Od Zemlje/Of the Earth“ koristi knjigu „Theory of the Earth“ Jamesa Huttona, „oca moderne geologije“ koji u 18. stoljeću formira neke od, po riječima autorice, „prvih teza o međuovisnosti geoloških i bioloških procesa na Zemlji, o konceptu dubokog vremena te o geološkim silama koje su formirale površinu Zemlje i učinile je naseljivom“. Ona intervenira u originalni engleski tekst na način da zacrnjuje ili izbjeljuje dijelove teksta vođena logikom sličnosti grafema, a potom mjestimice vrši sitne intervencije gdje minimalnim izmjenama u riječi proširuje i nadograđuje semantičko polje prvobitnog teksta. Prijevodom na hrvatski jezik, varijacije teksta, značenja i asocijativni nizovi dodatno se usložnjavaju, zadržavajući u osnovi temeljnu problematiku, a to je život na Zemlji u međuovisnosti i jednakovrijednosti vrsta i vremena.
Nikolina Kuzmić na sajmu knjiga pronalazi priručnik iz geologije iz 1954. godine. To je knjiga Koste Petkovića „Istorijska geologija“ bogato opremljena ilustracijama fosila i biljaka koje grupirane i indeksirane predstavljaju kategorizirani biološki svijet. Svaka je klasifikacija, pa i onda kada pretendira na sveobuhvatnost i točnost, dogovoreni i, konstruirani sustav. To je pobjeda jedne paradigme nad drugom, jedna hijerarhija supostavljena drukčijim mogućim poredcima. Umjetnička knjiga „Kratka povijest raspadanja“ Nikoline Kuzmić, između ostaloga, govori i o tome. Autorica preuzima ilustracije iz Petkovićeva priručnika, prenosi ih u knjigu koju izrađuje od industrijskog pamuka – žutice, u predimenzioniranom formatu (50x70 cm) te ih obrađuje slikarski i tehnikom veza. Nadalje, pridružuje im tekst koji preuzima iz vlastite kolekcije rečenica koje godinama skuplja iz filmova, a koje se tiču, kako kaže, „odnosa sjećanja, memorije, umjetnosti.“ Nastala knjiga je hibridna forma koja povezuje različite sisteme znanja i polja djelovanja. Također započinje komplicirani dijalog o vremenu i s vremenom. Prisutno kroz simboličku razinu okamina, vrijeme je i doslovno utkano u knjigu. Naime vrijeme utrošeno u nastanak knjige doslovno je zašiveno, uvezano, u procesu vezenja.
U radu „Metafora“ Ane Požar Piplica vrijeme je konstitutivno jer omogućuje rad i istovremeno gradi njegovu semantiku. Autorica se, naime, služi voskom zaostalim od otopljenih svijeća u crkvama, koji kao konzervatorica i restauratorica ima priliku sakupiti. Taj podatni i mekani materijal se tali te se u beskonačnoj petlji, može transformirati, mijenjati kvalitetu, gubiti oblik, ali ne i nestati. U tom je smislu sam sebi paradoks jer u isto vrijeme sabire beskonačnost i pokazuje prolaznost. Možda bi se moglo reći da je vosak otopljenih svijeća materijalizirano vrijeme. Ana Požar Piplica pretaljuje ih u ploče u koje upisuje starogrčke riječi, prepisujući pismo koje ne poznaje, ali ga koristi kao simbol nestale kulture, nepovratnog vremena i znak nostalgije. Tako i u ploču koju postavlja ispred knjižnice/galerije, upisuje grčku riječ metafora. Time započinje potencijalnu igru pogađanja. Je li riječ o metafori za vrijeme, za prolaznost ili za trajanje? Ako je tako, je li onda uopće riječ o metafori ili se radi o mimetičkom triku?
Drugi dio rada zaboravljeni su podmetači izmješteni iz starih vitrina dubrovačkih ljetnikovca, također pronađeni pri stručnim ekspertizama objekta. Na podmetačima su tragovi čaša iz kojih se služilo piće na davnim gozbama. Uranjajući podmetače u vosak, upisujući u njih riječi Platonovih naslova poput Gozba, Simpozij i slično, autorica impregnira vrijeme, fiksira tragove, sjećanje i emocije čineći ih materijalnijim i postojanima.
Znakovito je da su ova tri rada zajedno postavljena u galeriji/knjižnici, mjestu koje je po prirodi svoje namjene i po građi koju okuplja heterotopija, dok različita vremena i prostori, intenziteti i odnosi kao porozne kapsule u svojim fluidnim putanjama međusobno interferiraju gradeći nove odnose i narative.
Sva tri rada razvijaju se u tekstu, odnosno jeziku kao trajnom materijalu kultura u kojemu se kultura i stvara i njime je definirana. Jezik pri tome koriste arbitrarno, mijenjaju kontekste, preuzimaju pisma, prevode u druge jezične, simboličke i izražajne sisteme. U tim transliteracijama pokušavaju fiksirati ono što je prolazno, neuhvatljivo, potisnuto ili potrošno.
Ishodište radova Teute Gatolin i Nikoline Kuzmić je slično. Obje kreću od pronađenih geoloških priručnika. Gatolin u svom radu, umjetničkoj knjizi „Od Zemlje/Of the Earth“ koristi knjigu „Theory of the Earth“ Jamesa Huttona, „oca moderne geologije“ koji u 18. stoljeću formira neke od, po riječima autorice, „prvih teza o međuovisnosti geoloških i bioloških procesa na Zemlji, o konceptu dubokog vremena te o geološkim silama koje su formirale površinu Zemlje i učinile je naseljivom“. Ona intervenira u originalni engleski tekst na način da zacrnjuje ili izbjeljuje dijelove teksta vođena logikom sličnosti grafema, a potom mjestimice vrši sitne intervencije gdje minimalnim izmjenama u riječi proširuje i nadograđuje semantičko polje prvobitnog teksta. Prijevodom na hrvatski jezik, varijacije teksta, značenja i asocijativni nizovi dodatno se usložnjavaju, zadržavajući u osnovi temeljnu problematiku, a to je život na Zemlji u međuovisnosti i jednakovrijednosti vrsta i vremena.
Nikolina Kuzmić na sajmu knjiga pronalazi priručnik iz geologije iz 1954. godine. To je knjiga Koste Petkovića „Istorijska geologija“ bogato opremljena ilustracijama fosila i biljaka koje grupirane i indeksirane predstavljaju kategorizirani biološki svijet. Svaka je klasifikacija, pa i onda kada pretendira na sveobuhvatnost i točnost, dogovoreni i, konstruirani sustav. To je pobjeda jedne paradigme nad drugom, jedna hijerarhija supostavljena drukčijim mogućim poredcima. Umjetnička knjiga „Kratka povijest raspadanja“ Nikoline Kuzmić, između ostaloga, govori i o tome. Autorica preuzima ilustracije iz Petkovićeva priručnika, prenosi ih u knjigu koju izrađuje od industrijskog pamuka – žutice, u predimenzioniranom formatu (50x70 cm) te ih obrađuje slikarski i tehnikom veza. Nadalje, pridružuje im tekst koji preuzima iz vlastite kolekcije rečenica koje godinama skuplja iz filmova, a koje se tiču, kako kaže, „odnosa sjećanja, memorije, umjetnosti.“ Nastala knjiga je hibridna forma koja povezuje različite sisteme znanja i polja djelovanja. Također započinje komplicirani dijalog o vremenu i s vremenom. Prisutno kroz simboličku razinu okamina, vrijeme je i doslovno utkano u knjigu. Naime vrijeme utrošeno u nastanak knjige doslovno je zašiveno, uvezano, u procesu vezenja.
U radu „Metafora“ Ane Požar Piplica vrijeme je konstitutivno jer omogućuje rad i istovremeno gradi njegovu semantiku. Autorica se, naime, služi voskom zaostalim od otopljenih svijeća u crkvama, koji kao konzervatorica i restauratorica ima priliku sakupiti. Taj podatni i mekani materijal se tali te se u beskonačnoj petlji, može transformirati, mijenjati kvalitetu, gubiti oblik, ali ne i nestati. U tom je smislu sam sebi paradoks jer u isto vrijeme sabire beskonačnost i pokazuje prolaznost. Možda bi se moglo reći da je vosak otopljenih svijeća materijalizirano vrijeme. Ana Požar Piplica pretaljuje ih u ploče u koje upisuje starogrčke riječi, prepisujući pismo koje ne poznaje, ali ga koristi kao simbol nestale kulture, nepovratnog vremena i znak nostalgije. Tako i u ploču koju postavlja ispred knjižnice/galerije, upisuje grčku riječ metafora. Time započinje potencijalnu igru pogađanja. Je li riječ o metafori za vrijeme, za prolaznost ili za trajanje? Ako je tako, je li onda uopće riječ o metafori ili se radi o mimetičkom triku?
Drugi dio rada zaboravljeni su podmetači izmješteni iz starih vitrina dubrovačkih ljetnikovca, također pronađeni pri stručnim ekspertizama objekta. Na podmetačima su tragovi čaša iz kojih se služilo piće na davnim gozbama. Uranjajući podmetače u vosak, upisujući u njih riječi Platonovih naslova poput Gozba, Simpozij i slično, autorica impregnira vrijeme, fiksira tragove, sjećanje i emocije čineći ih materijalnijim i postojanima.
Znakovito je da su ova tri rada zajedno postavljena u galeriji/knjižnici, mjestu koje je po prirodi svoje namjene i po građi koju okuplja heterotopija, dok različita vremena i prostori, intenziteti i odnosi kao porozne kapsule u svojim fluidnim putanjama međusobno interferiraju gradeći nove odnose i narative.
O autoricama:
Teuta Gatolin (1993) intermedijalna je umjetnica koju često zanimaju merkurijalne, liminalne, slučajne, ambivalentne i kaotične pojave. Njezini su radovi često orijentirani na proces, te stvaraju svoje iteracije kroz suradnje. Često surađuje i na intermedijalnim projektima drugih autora. U radu se koristi medijima objekta i instalacije, teksta i tekstila, slike i kostima, radionica, virtualnih prostora te pregovaranja među njima. Trenutno se bavi istraživanjem narativa prirode, bajanja/storytellinga ekologije, subverzivnih potencijala mitoloških likova, te načinima na koje tehnologija (kao companion species) pamti. Izlagala je na tri samostalne izložbe, te više grupnih. Sudjelovala je na festivalima Improspekcije, Tjednu suvremenog plesa, Platformi HR, Perforacijama, Noći muzeja te drugima. Bila je stipendistica Erste Fragmenti nagrade za mlade umjetnike za 2019/2020. Trenutno je polaznica treće generacije WHW Akademije. Studirala je na odsjeku Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti, te na odsjeku Novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti, oboje u Zagrebu
Nikolina Kuzmić (1994.) magistrirala je 2019. godine pri Odsjeku za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je pet samostalnih izložbi među kojima izložbe „Tijelo bez organa“ u Salonu Galić u Splitu, 2021. i „Kratka povijest raspadanja“ u Studiju 21 2020. također u Splitu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi od kojih se ističe grupna izložba u organizaciji studenata zajedno s mentorima Rad, tekst, kontekst: oblici kolaborativnih praksi u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, 2017. godine te izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost u MSU Zagreb 2019. godine. Djeluje i kao asistentica scenografa. Član je HULU-a od 2019. Živi i radi u Splitu.
Ana Požar Piplica (1968.) Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Bavi se slikarstvom, instalacijama, fotografijom i videom. Od 2002 godine je voditeljica je Umjetničke radionice " Šarena jezera " s kojom ostvaruje dugi niz suradnji s drugim autorima, umjetnicima i organizacijama. Djelujući također i kao ovlašteni restaurator za područje zidnog oslika, izravnim radom na povijesnom strukturama, kulturnom nasljeđu, otvara se perspektivi odnosa prošlosti i suvremenosti. Ispitivanje mogućnosti suvremenog umjetničkog jezika u prostoru povijesnih struktura njezina je stalna tema.
Teuta Gatolin (1993) intermedijalna je umjetnica koju često zanimaju merkurijalne, liminalne, slučajne, ambivalentne i kaotične pojave. Njezini su radovi često orijentirani na proces, te stvaraju svoje iteracije kroz suradnje. Često surađuje i na intermedijalnim projektima drugih autora. U radu se koristi medijima objekta i instalacije, teksta i tekstila, slike i kostima, radionica, virtualnih prostora te pregovaranja među njima. Trenutno se bavi istraživanjem narativa prirode, bajanja/storytellinga ekologije, subverzivnih potencijala mitoloških likova, te načinima na koje tehnologija (kao companion species) pamti. Izlagala je na tri samostalne izložbe, te više grupnih. Sudjelovala je na festivalima Improspekcije, Tjednu suvremenog plesa, Platformi HR, Perforacijama, Noći muzeja te drugima. Bila je stipendistica Erste Fragmenti nagrade za mlade umjetnike za 2019/2020. Trenutno je polaznica treće generacije WHW Akademije. Studirala je na odsjeku Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti, te na odsjeku Novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti, oboje u Zagrebu
Nikolina Kuzmić (1994.) magistrirala je 2019. godine pri Odsjeku za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je pet samostalnih izložbi među kojima izložbe „Tijelo bez organa“ u Salonu Galić u Splitu, 2021. i „Kratka povijest raspadanja“ u Studiju 21 2020. također u Splitu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi od kojih se ističe grupna izložba u organizaciji studenata zajedno s mentorima Rad, tekst, kontekst: oblici kolaborativnih praksi u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, 2017. godine te izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost u MSU Zagreb 2019. godine. Djeluje i kao asistentica scenografa. Član je HULU-a od 2019. Živi i radi u Splitu.
Ana Požar Piplica (1968.) Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Bavi se slikarstvom, instalacijama, fotografijom i videom. Od 2002 godine je voditeljica je Umjetničke radionice " Šarena jezera " s kojom ostvaruje dugi niz suradnji s drugim autorima, umjetnicima i organizacijama. Djelujući također i kao ovlašteni restaurator za područje zidnog oslika, izravnim radom na povijesnom strukturama, kulturnom nasljeđu, otvara se perspektivi odnosa prošlosti i suvremenosti. Ispitivanje mogućnosti suvremenog umjetničkog jezika u prostoru povijesnih struktura njezina je stalna tema.
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb.