Tribina Trećeg programa Hrvatskog radija
U kakvu je međuodnosu kvaliteta hrvatske književnosti prošloga stoljeća, koju osim Krleže obilježuju i imena poput Nazora, Matoša, Šimića, Ujevića, Marinkovića, Novaka, Slamniga, Šoljana i Aralice, s kvalitetom aktualne hrvatske književne produkcije?
Je li književnost u Hrvatskoj 2019. godine osuđena na medijsko izgnanstvo, uz iznimku proplamsaja u obliku stvarnih ili konfabuliranih skandala? Može li književnost nadići jeftini senzacionalizam, ili ga iskoristiti u vlastite svrhe? Koliko su suvremenoj hrvatskoj književnosti naštetili medijski i ideološki monopoli te kulturno-politička kratkovidnost? Ima li dobrih strana urušavanja tradicionalnih književnih tržišta i koje su mane formiranja novih načina dohvaćanja publike u digitalnoj sferi?
I - naposljetku - može li vrednovanje umjetnosti biti deideologizirano i lišeno dnevno-političkih konotacija te - što je zacijelo i ključno - može li književnost vratiti nekadašnji stupanj društvenoga značaja u doba koje je naglim tehnološkim razvojem korjenito izmijenilo načine pristupa umjetnostima, ali i bit same književne umjetnosti?