Tribina Trećeg programa Hrvatskog radija
Na početku 2020. godine, odnosno na svršetku prve petine 21. stoljeća, možda je konačno došao trenutak u kojemu se više ne može tvrditi kako se nalazimo na početku stoljeća. Zgodnim misaonim eksperimentom futurističkoga tipa u tome se svjetlu nadaje pitanje kako će Hrvatska i svijet izgledati za daljnjih dvadeset godina, to jest: koliko će se sve promijeniti? Prije upuštanja u procjene naravi sutrašnjice, potrebno je osvijestiti neke paradokse koje opterećuju pokušaje proricanja budućnosti, pa bilo ono i znanstvenoga tipa. Ponajprije, povijest se ne razvija pravocrtno, već skokovito - tkogod je pokušao predvidjeti budućnost isključivo na temelju zamisli o perpetuiranju aktualnih obrazaca i sadašnjih tendencija, prevario se. Drugim riječima, opća povijest i pojedinačne povijesti - bilo da je riječ o povijesti civilizacija, naroda, kultura, umjetnosti, znanosti ili ekonomija - ne razvija se u skladu s načelima evolucije, već revolucije. Događaji koji mijenjaju zbilju po običaju su grandiozne naravi - to su velike pobjede i katastrofe širokih razmjera. Nadalje, u kontekstu epohalnih povijesnih mijena, zanimljivo je primijetiti kako ne vrijedi svako razdoblje jednako. Kao što je Steven Weinberg ustanovio kako su se ključni postupci za oblikovanje svemira odvili u prve tri minute nakon Velikoga praska, tako je katkada u nekoliko ključnih godina zbijeno više presudnih događaja negoli u dugim, praznim desetljećima. Bi li se - na tome tragu - posljednjih dvadeset godina u povijesti hrvatske države lakše moglo tumačiti kao turbulentno razdoblje, ili pak kao doba lišeno većih društvenih pomaka? Ako je druga pretpostavka točna, stvara li se u razdoblju mirovanja kritična masa koja će u budućnosti eksplodirati? Koliko se budućnost sljedećih dvadeset godina, posebice u kontekstu demografije, ekonomije, politike, religije i kulture u Hrvatskoj uopće može predvidjeti? Čeka li nas - na globalnoj razini - tehnološka revolucija novoga doba, robotizacija društva ili ostvarenje ideala transhumanizma? Je li institucionalna religija na pragu propasti? Nosi li budućnost prevladavanje svjetskoga siromaštva ili produbljivanje polarizacije između bogatih i siromašnih? Hoće li liberalna demokracija kao koncept, u kontekstu upozorenja na pad u postliberalno stanje, uopće opstati? Hoće li se europski identitet sa svim svojim mijenama, među kojima je danas središnja migrantska kriza, ponovno transformirati, a Hrvatska uhvatiti priključak sa zapadnim ekonomijama, ili se pak neće dogoditi ništa od navedenog te će razdoblje koje nam predstoji obilježiti izostanak povijesno presudnih događaja?
