In memoriam akademiku Radoslavu Katičiću
Iz njegova bogata života teško je izdvojiti kojim se sve znanstvenim područjima bavio akademik, professor emeritus, Radoslav Katičić. Bio je predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od osnutka 2005. godine do raspuštanja 2012. godine, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), Austrijske akademije znanosti (OeAW), Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), Norveške akademije znanosti i umjetnosti, od 1999. godine počasni član Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov. Diplomirao je i doktorirao na području klasične filologije, sustavno je kao sveučilišni profesor podučavao područje lingvistike (paleobalkanske), indologije (sanskrt), proučavao baltoslavenske mitološke tekstove, a od 1977. godine postao je redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, da bi u periodu od 1978. – 1987. god. bio predstojnik tamošnjega Instituta za slavistiku, a od 1998. god. profesor emeritus Sveučilišta u Beču.
Hrvatskoj široj zajednici poznat je kao suautor teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. god. koja je branila stav da su hrvatski i srpski dvije varijante istoga jezika. U praksi to je značilo uporabu srpskog jezika u diplomaciji, ekavske varijante, čime je hrvatski doveden u neravnopravan položaj. Potpisnici su naglašavali kontinuitet hrvatskog književnog jezika počevši od Bašćanske ploče te argumentima izborili pravo na ime – hrvatski jezik – prekinuvši tako s Novosadskim pravopisom i Rječnikom. Time je otvoreno novo poglavlje u hrvatskom jezičnom normiranju. Kruna deklaracijskih plodova upravo je Sintaksa Radoslava Katičića i Tvorba riječi Stjepana Babića.
Znanje i poznavanje hrvatske sintakse i povijesti hrvatskoga književnoga jezika (Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije, 1967.; Jezikoslovni ogledi, 1971.; Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja / A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979.; Novi jezikoslovni ogledi, 1986., 1992.; Na kroatističkim raskrižjima, 1999.) otvorilo je akademiku Radoslavu Katičiću i krug temâ vezanih za slavenska i hrvatska folklorna mitološka obilježja (5 knjiga o svetim pjesmama naše predkršćanske starine: Božanski boj, 2008.; Zeleni lug, 2010.; Gazdarica na vratima, 2011.; Vilinska vrata, 2014.; Naša stara vjera, 2017.). Zatim teme vezane za starobalkansku lingvistiku, slavensku mitologiju, bizantsku književnost i filologiju, genetskolingvističku teoriju, teorijsku sociolingvistiku, ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest i književnost (Litterarum studia, 1998.) itd. Objavio je oko 400 znanstvenih članaka, rasprava, ogleda, stručnih knjiga te tako pridobio međunarodno priznanje znanstvenika i ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatskoga jezika, a studentima hrvatskoga jezika, književnosti i kulture nezaobilaznu ispitnu vrhunsku literaturu. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo 2006. godine.
Knjižničarima, kao i državljanima Republike Hrvatske, profesor Katičić iznimno je važan jer se zalagao za zaseban jezični kod hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu. Sa skupinom vrhunskih znanstvenika, hrvatskih kulturnih institucija, uz pomoć Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao i srpske jezične i kulturne zajednice, 2008. godine uspio je izboriti Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika tako što su podnijeli zahtjev Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, Authority za ISO 639-2 i zatražili službeno odvajanje srpskohrvatskoga jezika. Dotadašnji kod koji se odnosio na bilježenje hrvatskoga jezika sa scr (Serbian-Croatian-Roman) i srpskoga jezika sa scc (Serbo-Croatian-Cyrillic), promijenjen je i prihvaćeno je kodiranje hrvatskoga jezika sa hrv, a srpskoga sa srp. Na taj način napokon je razdvojena krilatica srpskohrvatski jezik odvojenim oznakama, a oba jezika dobila su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane samostalne uporabe. Time je omogućen lakši pronalazak hrvatskih knjiga u svjetskim knjižnicama, u bibliografijama, znanstvenim projektima, hrvatskim autorima osigurao kulturni, tj. nacionalni identitet, a knjižničarima olakšao stručno poslovanje. Važnost ove izmjene ISO standarda, kao pravni čin, istovjetan je važnosti Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Priznanje se dogodilo 2008. godine. Zahvaljujući navedenom, 2010. Europska unija prihvatila je hrvatski jezik kao 24. službeni jezik EU, a NSK u Zagrebu predložila je 1. rujna kao spomendan na to priznanje. Zahvala je to i priznanje profesoru Katičiću.
U našem katalogu možete pregledati izbor djela akademika Radoslava Katičića.