U traganju za izgubljenim vremenom: Može li nam Proust promijeniti život?
Prihvatite izazov, čitajte Prousta!
Istražite funkcionira li čitanje visoke književnosti kao self-help!
„Premda se Proustu nije nikad osobito sviđao, pa ga je u više navrata nazvao nesretnim, pogrešnim i ružnim, naslov U traganju za izgubljenim vremenom imao je tu prednost što je prilično izravno upućivao na središnju temu romana: traganje za uzrocima rasipanja i traćenja vremena. Daleko od toga da su to sjećanja na neko prohujalo lirsko doba, riječ je o praktičnoj, univerzalno primjenjivoj pripovijesti o tome kako da prestanemo tratiti vlastiti život i da ga počnemo uistinu cijeniti.
Premda to pitanje zbog najave neminovne apokalipse može jamačno svakoga ozbiljno zabrinuti, Proustov je vodič ulijevao nadu da se možemo ipak pozabaviti tom temom i prije nego što dođe do osobne ili globalne propasti, i da se još možemo naučiti da preispitamo svoje prioritete…“
Alain de Botton, Kako vam Proust može promijeniti život, SysPrint, Zagreb, 1999.
Marcel Proust (1871 – 1922), francuski prozaist, rođen je u Parizu u aristokratskoj obitelji, kretao se u mondenim umjetničkim krugovima i zarana pisao i prevodio, no kako je pobolijevao od djetinjstva životno je djelo pisao bolestan, deset godina, u potpunoj osami, odustavši od svih drugih aktivnosti.
Iz ranog razdoblja potječu članci skupljeni u zbirci Užici i dani (Les Plaisirs et le jours) i autobiografski roman Jean Santeuil, a golemi ciklus romana naslovljen U traganju za izgubljenim vremenom (A la recherche du temps perdu), koji se sastoji od sedam opsežnih romana i obuhvaća više od 2500 stranica, a kojega su dijelovi postupno objavljivani, završio je izravno pred smrt, pa posljednje dijelove nije uspio redigirati i objavljivani su posmrtno.
Ciklus U traganju za izgubljenim vremenom drži se jednim od najslavnijih djela svjetske književnosti zahvaljujući inovativnim postupcima i osobitom stilu koji se smatra jednim od vrhunskih ostvarenja epohe modernizma.
Temeljna je okosnica cjelokupnog izlaganja razvoj i preobrazba boležljivog i osjećajnog dječaka u vrsnog umjetnika, s brojnim epizodama i digresijama koje čine gotovo zasebna djela, a književna se tehnika oslanja na izuzetnu sposobnost sjećanja, što se na kraju proglašava jedinim mogućim načinom osmišljavanja života.
Umjetnički izraženo sjećanje tako se smatra jedinim pravim i istinskim životom, što je vjerojatno radikalni iskaz cjelokupnog razdoblja esteticizma.
Mnoge su rasprave posvećene analizi Proustova stila koji vrlo različite teme i načine izlaganja uspijeva ujediniti u samosvojnoj perspektivi pripovjedača zaokupljenog životnim detaljima, refleksijama, kritičkim i često ironijskim iluzijama. Ti su detalji opisani začudnom točnošću i objektivnošću, a ipak su za osjetljiva čitatelja od izuzetnog dojma.
Proust je tako kao osamljen i bolestan stvaralac, koji život podređuje umjetnosti, a u bogatoj i raznolikoj introspekciji uspijeva izraziti cjelinu vlastita doba, postao i svojevrsnom legendom cjelokupnog modernizma.
Milivoj Solar, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.