Valentina Butumović - Mrtva priroda

Govoreći o Chthulucenu kao o novom nazivu epoha vremena u kojima živimo (uz Antropocen, Kapitalocen i Plantationocen), Donna Haraway korijen riječi preuzima iz grčke riječi χθών (khthōn), odnosno zemlja te novo nazivlje razrađuje zazivajući skorašnji kraj Antropocenu, najavljujući epohu u kojoj se dokida ljudsko i neljudsko izbjeglištvo, u kojemu se sve vrste kultiviraju međusobno i zajednički. Chthulucen je ime dinamičkih, sveprožimajućih sila i snaga ktonskog karaktera koje su u tijeku, a kojih je čovjek dio. Prema autorici, presudno je da se te snage koje objedinjuju prošlost, sadašnjost i budućnost održe, a ključ za održivost vidi u predanom i kolaborativnom radu, igri i razmjeni na različitim terenima i među različitim vrstama – životinjama, bakterijama, ljudima, gljivama, biljkama, arhejama, ali i planinama, rijekama – sveukupnosti života na Zemlji.

U tom se kontekstu Haraway implicitno dotiče termina specizma, duboko ukorijenjenog načina razmišljanja koji je ušao u leksik sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Peter Singer, filozof i bioetičar skovao je termin specizam koji ga definira kao predrasudu ili pristranost prema interesima pripadnika vlastite vrste i protiv interesa pripadnika drugih vrsta. Posljedično, takav sustav razmišljanja opravdava različito tretiranje jednih ljudi u odnosu na druge. Odnosno, kako bi Orwell rekao: neke su životinje jednakije od drugih.

Promišljajući međusobnu povezanost i premreženost svih organizama što nastanjuju Zemlju kao i određene neravnopravnosti u njihovim poimanjima, u tu kompleksnu jednadžbu možda i posljednje uvrstimo mikroorganizme. Bakterije, jednostanične gljivice, plijesni nerijetko su predmet zazora, netrpeljivosti i gađenja jer interakciju s njima vršimo najčešće u kontekstu bolesti i truljenja. Oku slabo vidljivi organizmi smatraju se primitivnima zbog njihove strukture, ali i zbog nepoznavanja i neshvaćanja njihove izuzetne važnosti za život na Zemlji, za naš život. Valja imati u vidu da su mikroorganizmi stanovnici Zemlje već četiri milijarde godina, da reprezentiraju najveću biomasu, najveću bioraznolikost te su esencijalni za procese kruženja tvari u prirodi. Njihov je dugogodišnji život od njih učinio inovativne, kreativne i pametne organizme koji su se neprestano prilagođavali svim pritiscima evolucije te su stoga opstali do današnjeg dana. Oni posjeduju ogromno znanje od kojeg možemo učiti i pomoću kojega se možemo razvijati u svim sferama.

Taj kreativni potencijal kojeg posjeduju mikroorganizmi, mogućnosti razmjene i zajedničkog djelovanja teme su diplomskog rada novomedijske umjetnice Valentine Butumović pod nazivom Mrtva priroda. Promišljajući kreativnost mikroorganizama, autorica kao medij zajedničkog, napose suradničkog djelovanja koristi procese fermentacije i kompostiranja. Naime,upravo su to prakse u kojima se kompleksne zajednice ljudi, životinja, biljaka, gljiva i bakterija susreću i napreduju. Procesi su to koji se prenose generacijama, a najstariji zapisi o fermentaciji u kontekstu kulinarstva datiraju još u 7.000 g.pr.n.e. kad su pomoću procesa fermentacije drevne kineske civilizacije spravljale piće slično pivu- kui. (Pritom valja naglasiti da se i druge životinje, poput slonova i majmuna u svojim staništima koriste procesima fermentacije za vlastitu prehranu.)

Valentina Butumović u svom radu koristi voćke koje smješta u anaerobne uvjete, prekrivajući ih organskom opnom od voska unutar koje one fermentiraju. Postupak je nepredvidljiv, te otvara mikroorganizmima prostore slobode (naspram uobičajenih smještanja u staklenke) u kojima probavljaju voćke, mijenjaju njihove teksture, mirise i okuse, izlaze iz opne, šire se i pokreću. Njihov je proces dinamičan, a sam je rad efemeran, mijenjajući se iz dana u dan. Kategorija vremena prisutna je i u samom materijalu pčelinjeg voska, kojeg je autorica naslijedila od svog djeda. U taj su organski materijal upisani životi članova njene obitelji, ali i pčela, koje su ga stvorile unutar svojih tijela izlučivanjem iz voštanih žlijezda, na sličan način na koji mikroorganizmi stvaraju fermente probavljanjem. Voskom se služi kao fluidnim organskim materijalom koji vjerodostojno replicira izgled kože, a koristi ga kako bi izradila odljeve različitih dijelova tijela, geste. Začudni i pomalo zastrašujući, oni destabiliziraju definiciju čovjeka na isti način na koji ju destabilizira smještanje na horizontalnu ravan s bakterijama, pčelama, voćkama, gljivicama i drugim organizmima koji jednakopravno sudjeluju u umjetničkom procesu. Nadalje, sugeriraju upravo tu razmjenu, dodir i transgresiju koja, iako ponekad gadljiva, donosi napredak, nova znanja i kreacije.

Još jedan element umjetničkog rada Valentine Butumović je kompost, odnosno proces kompostiranja. Kako spomenuta Donna Haraway vizionarski ističe; ne živimo u vremenu posthumanizma, živimo u vremenu komposta. Jer sve ono što je umrlo, naći će novi život na ostacima prošlosti. Mrtvi leševi nisu tako mrtvi kako se čine. U njima i na njima život naprosto buja – bile to biljke, životinje, gljive ili bakterije. Ciklus života je nepogrešiv i neprekidan. To se bujanje života, dinamika i aktivnost zbiva i unutar komposta, u toj transformaciji viška koja se pretvara u regenerativnu energiju. Kretanja i djelovanja mikroorganizama i životinja u kompostu na jednak su način prepuštena njihovom autorskom pečatu, gdje je ishod prepušten njihovom slobodnom djelovanju, s minimalnim autoričinim intervencijama po pitanju odabira viška i regulacije temperature. Kompost se također mijenja iz dana u dan, a isprepleten je nitima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje međusobno surađuju stvarajući vitalnu masu koja se ponekad naziva i crnim zlatom. Ono će dovršiti ciklus vraćanjem u zemlju, uzgajanjem novih organizama koji će služiti drugim organizmima. Imajući u vidu premreženost svih djelotvornih procesa, kompostiranje se može sagledavati i kao aktivna praksa empatije spram svih živućih organizama, kao što je to slučaj i s procesima fermentacije.

Kroz procese fermentacije i kompostiranja, Valentina Butumović se bavi idejama transgresije, razmjene, fluidnosti i pokretljivosti. Ipak, autorica ponajviše ističe učenje kroz razmjenu kontakta s organizmima koji nose stigmu neprivlačnog, odvratnog, nepoznatog, ali i na ponovno promišljanje onoga što nam je naizgled poznato. Tako sam naziv izložbe upućuje na vrlo poznatu žanrovsku kategoriju mrtve prirode. Međutim, Norman Bryson smatra kako se i u tom žanru otkrivaju antropocentrističke ideje utkane u civilizacijske tokove. Status ropografije (od grčke riječi rhopos - trivijalni objekt, sitnice) koji mrtva priroda ima autor vezuje uz odsustvo čovjekovog lika u tim djelima. To su djela bez junačkih narativa, bez isticanja individua i prestiža ljudskog bića. No, uto autor uočava paradoks – naime, i veliki junaci moraju jesti. Štoviše, oni ovise o prikazanoj hrani; biljkama, gljivama, životinjama...

Još se jedan paradoks očituje u onome što Valentina Butumović čini evidentnim u svom radu – Mrtva priroda uistinu nije mrtva. Ona dapače buja životom, aktivnošću, dinamikom i kreacijom. Fokusiranjem na kreativne procese fermentacije i kompostiranja, autorica omogućuje uvid u nove načine razmišljanja kroz pitanja o djelovanju, tijelu i u konačnici - što znači biti čovjek. Odgovor na to pitanje postaje time kompleksniji ako se osvrnemo na izjavu molekularnog biologa Ivana Đikića koji kaže da se čovjek sastoji od 40 trilijuna vlastitih bakterija i 30 trilijuna vlastitih stanica. Odnosno, manje smo ljudi negoli smo bakterije, ti mikroorganizmi od kojih zaista mnogo možemo naučiti, a mnogo toga još uvijek ne znamo.