Književni petak - arhiva
Književni petak - iz povijesti

Facebook Književnog petka
Instagram Književnog petka

Književni petak
God. LXIX. br. 1431

Drugoga travnja 2024. godine napustio nas je jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih redatelja svih vremena. Autor neorealističkih izvorišta, potpisnik nenadmašenih antifašističkih epopeja, majstor velikih društvenih tema poput migracija, industrijalizacije i rata. Usprkos međunarodnoj slavi, opus Veljka Bulajića u novom je društvenom kontekstu izložen strabističkoj recepciji opterećenoj kontekstom „crvenog vala“. Naslov ove tribine upućuje stoga na jedan, na prvi pogled atipičan Bulajićev rad (Čovjek koga treba ubiti) - djelo filmske fantastike smješteno u prošlost stariju od Drugoga svjetskog rata po kojemu ga uglavnom pamtimo. Ako tome pomalo bizarnom i za tadašnje vrijeme podosta frivolnom filmu, kojega se gledalo i u alegorijskom ključu aluzije na nesvrstanost, pridodamo i hladnoratovsku distopijsku parabolu Rat, opusu redatelja Kozare i Bitke na Neretvi tipska ladica vještog kompozitora spektakularnih masovnih scena i ansambla likova te dobrog Zavattinijeva učenika najednom postaje pretijesna.

Svakako, Bulajićeva Kozara jest uspostavila model ratnih filmova mozaične narativne strukture s istaknutom ulogom kolektiva kao agensa koji je svoj vrhunac dosegao u Bici na Neretvi, najskupljoj jugoslavenskoj produkciji kojoj su na putu u kolektivnu memoriju pomogli nominacija za Oscara, Pablo Picasso, Bernard Herrmann, Orson Welles, Yul Brynner, Franco Nero, Curd Jürgens, Hardy Krüger, Sergej Bondarčuk, domaće glumačke legende, kao i premijera dostojna Hollywooda. Također, iako im se ne mogu odreći scenaristička promišljenost i režijsko umijeće zbog kojih i danas stoje uz bok sa svjetskim klasicima ratnog filma toga razdoblja, pri analizi Kozare i Neretve ne treba bježati od odrednice nanovo oživljene socrealističke poetike za koju se vjerovalo da je u nas izdahnula još početkom 1950-ih, odnosno od propagandističke kvalifikacije.

Ni u uzorno neorealističkim kriškama života Vlaka bez voznog reda ne postavljaju se za jugoslavensko društvo uistinu subverzivna pitanja, no ta tvrdnja prestaje vrijediti u drugom dijelu Bulajićeva opusa - u Obećanoj zemlji („duhovnom nastavku“ Vlaka), Visokom naponu (svojevrsnom blizancu Uzavrelog grada po kontekstu „industrijalizacije i elektrifikacije“, ali bitno drukčije intoniranog) i Donatoru, pomalo rašomonskom filmu o misterioznom kolekcionaru umjetnina koji i žanrovski dodatno usložnjava opus „redatelja partizanskih filmova“. I danas malo spominjana igrana rekonstrukcija Atentata u Sarajevu s Christopherom Plummerom zaslužuje ponovno, u cjelinu europske kinematografije razdoblja kontekstualizirano gledanje, baš kao i Libertas - koliko god ponavljanje negativnih nalaza bilo vjerojatno. A što tek reći o Bulajićevu neigranom stvaralaštvu u koje pripada i Skoplje '63, najbolji dokumentarni film Venecijanskog festivala 1964. koji daleko nadilazi karakterizaciju „vrijednog dokumenta vremena“, a koji je redatelj načinio s nervom rasnog promatrača i filmskog znalca? Ili o modernističkom filmu Pogled u zjenicu sunca koji se smjestio usred temeljno klasičnog opusa? Čak i da je bio samo „vješti producent vlastitih filmova“, za što ga ponekad optužuju, Veljko Bulajić zaslužio bi svoju „kartu u povijest filma“. U najmanju bi ruku zaslužio da se publici prikaže njegov posljednji film Bijeg do mora, da se njegovo stvaralaštvo promotri i izvan njegova političkog statusa (kao što je, iako kasno, učinjeno s Mimicom), odnosno da ne bude dio onih prebrojnih „mačića“ koje je netko poželio s vodom zauvijek izbaciti nakon promjene društvene paradigme 1990-ih. (S. M.)
 
O stvaralaštvu Veljka Bulajića na filmskoj tribini Književnoga petka 24. svibnja razgovaraju redatelj Rajko Grlić, slikarica maske Ana Bulajić Črček i filmolog Tomislav Šakić.

Gosti: Ana Bulajić Črček, Rajko Grlić, Tomislav Šakić
Urednik i voditelj: Silvestar Mileta