Vinko Fišter: Pisci u Obloku

Vinko Fišter rođen je 8. ožujka 1945. godine u Kućancu pokraj Zagreba. Školu primijenjene umjetnosti, slikarski odjel, završio je 1966. godine u Zagrebu. Sudjelovao je na preko 250 izložbi u zemlji i svijetu. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo, skulpturu i grafiku.
Nakon završenog školovanja kontinuirano radi cikluse slika, crteža, grafika, skulptura i prostornih objekata. Kroz sve to vrijeme sudjeluje u aktualnim likovnim praksama, ali ih i kritički preispituje. Neovisan od trendovske likovne pripadnosti propituje jezik umjetnosti, eksperimentira s novim materijalima u poetici geometrizma i specijalnosti. Zanimanje za prostor bitna je konstanta u realizacijama ovog autora. Pripada onoj skupini umjetnika koji tragaju za „totalnom slikom“ u kojoj se nastoje objediniti: prostor, boja, svjetlo i pokret. Od 1980. godine propituje estetiku postmodernizma i na njenim sinkretičkim svojstvima gradi vlastite prostorne i likovne konstrukcije. Zapažena od likovnih kritičara njegova su djela izlagana u mnogim selekcijama, autorskim izložbama „nove“ suvremene hrvatske umjetnosti. Sukladno vremenu u kojem su nastajala, Fišterova likovna istraživanja anticipirala su, ali i uvodila od 1990. u vlastito djelo suvremena vizualna propitivanja novih konceptualnih i strukturalnih sklopova kompjutorske estetike. U novijim djelima razvija multidimenzionalnost prostora koji se sjedinjuje u neku vrstu mentalnog kozmičkog pejzaža i dijagrama beskonačnosti u zamišljenom vanvremenskom prostoru i odmaku od našeg ambijentalnog svijeta. Ovako koncipirane radove realizira u kompjutorskoj grafici i videu.
 
Tragom dosadašnjih radova Vinko Fišter stvara svoju „totalnu sliku“, uokvirenu kompoziciju, imaginacijsku instalaciju, viziju zasićenu prostorom, bojom, svjetlom, sjenom, pokretom, zvukom, koja rastvara granice medija, formi, materijala i rasplinjuje se u snažnu meditativno-sugestivnu igru, vizualno-zvučni materijal, zaigran sa samim sobom i sa svojim bezvremenim a opet „opipljivim“ tkivom. U njima se umjetnik istodobno prepoznaje i traži, pronalazi i opet nestaje kao i u kaleidoskopu, u kojemu se svjetlost bezgranično sama sa sobom i u sebi poigrava i ostvaruje. Svijet je stalna preobrazba, pretapanje mraka u svjetlo i obrnuto… Autor se igra dijelovima svoje mašte, svojega duha, „materijalom od kojega su građeni snovi“.
U ovim grafikama kao i u video instalaciji vidljiv je Fišterov mentalni dinamizam kao i materijalno-duhovni dinamizam samih radova. Tako, nakon zatvaranja blende, nakon mraka, tj. uranjanja u tkivo Borgesove sljepoće, crnilo porađa svjetlost, a svjetlost kukca i Kafku. Kroz bljeskove sjećanja zbivaju se preobrazbe, pretapanja portreta, pogleda, treptaja, svjetova u nove – Proust umače pero u tintarnicu, koja je piščev kist… Svi postaju (jer to i jesu) jedan lik, jedno „likovno“ tijelo od istog tkiva. To udvajanje ili umnažanje likova svojevrsna je pokretljivost svojstvena ljudskom oku, njegovu instinktu, treptaju. U našem pogledu se reflektira kao životnost, sloboda, mogućnost prostornosti u koju se zagledala svjetlost kroz prozor/oko/ogledalo i s jedne i s druge strane subjekt(iv)a i objektiva. U tom retro, crno-bijelom nijemom filmu, u tom vizualno-zvučnom albumu sačinjenom od sekvenci povezanih svojevrsnom naracijom, glazba je jednakovrijedno sredstvo čulnoga, koje svojim dramatizmom naglašava autorovo otrgnuće od prostorne dimenzije i stapanje s novim – s vremenom, odnosno bezvremenom/beskrajem. Za Fištera je umjetnost poput meditacije, način za ulaženje i bivstvovanje u svim tim dimenzijama istodobno. Video započinje autorovim pra-uzorom, pra-načelom – Danteom, čiji se portret (Botticelli) nadograđuje prizorom iz Pakla. U toj vatri, u tom žaru i Fišter se kalio, čistio i stvarao. To se osnažuje pridodavanjem portreta Osipa Mandeljštama (koji  je napisao glasoviti esej „Razgovor o Danteu“). Portreti stvarani u raznim tehnikama nisu puka opća mjesta o autorima, premda ne nedostaje dokumentarnosti i prizora iz svagdana. Radi se o slikarevim književnim uzorima, tj. onima što su mu ostali u zoru, opažaju, percepciji ili onima što ih je odabrala njegova intuicija. Oni reprezentiraju osobu i omogućuju uspomenu na nju onako kako to Fišter pamti i želi. Njemu svojstven geometrizam prisutan je i u građenju njihovih kompozicija: kvadrati uokviruju, otvaraju, zatvaraju, stvaraju… A na kraju dolazimo do onoga što je na početku – do pisma, znakova i simbola, tj. do duhovnog materijala za pisanje i risanje. Jedno s drugim je ovdje preblizu da ne bismo mogli uočiti potihu potrebu za ispreplitanjem, kao i nagovještaj mogućih novih umjetničkih nagnuća?
Fišter sluša unutarnji glas: „Dobro se dobrim vraća. Dobro si dobio, dobro i vrati, vrijeme je da to podijeliš (s) drugima!“ Rezultat je slikarski i glazbeni hommage piscima, živima i mrtvima, pjev meštrima od pjeva. Mjesto darivanja, razmjene dobara je stvarno i simbolično Knjižnica Sesvete, odnosno njezina Galerija Oblok. U njoj će nanovo zaživjeti 24 glasovita domaća i svjetska imena, a Fišterovi uzori doći će u-zor sudionicima čestih književnih tribina. Za ovoga samosvojnog autora suvremene hrvatske likovne i umjetničke scene, koji stalno propituje svijet oko sebe, materijale i mogućnosti, koncepcije i estetike (pa i najnovije – kompjutorske), važno je i istodobno potpuno nevažno što je Sesvečanin, što vrijedi i za šire odrednice (hrvatsku, europsku, pa i svjetsku). Da mu je važna pripadnost govori svojim izborom prostora, tj. mjesta u kojemu će radove predstaviti, izložiti i udomiti te izborom naziva pod kojim se sve zbiva, a da je nevažna govori kako izborom autora koje promatra kroz svoj, naš i prigorski stvarni i metaforički okvir, kadar, oblok (prozor), tako i umjetničkim izričajem što ne poznaje i ne priznaje granice osim onih unutarnjih.