Vitar Drinković - Radivoteža (stvarno, virtualno, stvarno)

Održavanje ravnoteže između rada i slobodnog vremena postalo je sve važnije u svijetu gdje tehnologija omogućuje konstantnu povezanost i dostupnost. Pitanje kako iskoristiti i pravilno balansirati vrijeme provedeno u radu radi osiguranja egzistencije i vrijeme posvećeno osobnim interesima, odmoru, obitelji i prijateljima predstavlja veliki izazov. U kontekstu promjena koje su nam u život donijeli pametni uređaji, a usko vezano uz pitanje odnosa rada i slobodnog vremena, je pitanje odnosa virtualnog i stvarnog. Suvremene tehnologije nude mogućnost rada i zabave isprepleteno, zahtijevajući kontinuiranu pozornost i povezanost, te posljedično zaustavljajući gibanje tijela i uopće potrebu za pokretom, ili boravkom u prirodi. Također povlašteni status koji virtualni život može zauzeti u životu pojedinca, primjerice kroz davanje veće važnosti online iskustvima i susretima u odnosu na izravne susrete u stvarnom svijetu, opasan je trend koji vodi u društvenu izolaciju u fizičkom smislu.

Te dvije teme objedinjene su u izložbi Vitra Drinkovića Radivoteža - stvarno, virtualno, stvarno koja se bavi upravo temom ravnoteže rada i slobodnog vremena, virtualnog i stvarnog “života”, osvještavajući kompleksnost tog problema za one ljude koji većinu vremena provode radeći na računalu. Rad ovog umjetnika je metapozicijski, on sam sebe stavlja u ulogu pokusnog kunića i istražuje vlastite obrasce ponašanja, rutine i pokušaje da se iz njih izvuče, kritički propitujući samu prirodu života/umjetničkog procesa te svoje egzistencije kao slobodnog umjetnika.

Način na koji on pokušava riješiti taj problem i povremeno se izvući iz klinča tehnologija, paradoksalno, je upravo uz pomoć tehnologija, koristeći timere, podsjetnike i alarme. Njegovi radovi u obliku 3d modela Rad na kompjuteru,  Rad dok spavam,  3d animacija Skakanje - vježbanje  i 3d print Sklek alarm s puno mračnog humora ilustriraju svijet pokušaja balansiranja predimenzioniranog virtualnog svijeta koji omogućuje kreativno ostvarenje, zabavu i novčanu naknadu s jedne strane, te održavanja tijela i tjelesnih potreba s druge. Tako rad Sklek alarm je 3d printani fotogrametrijski sken samog umjetnika koji putem Arduina i 3d printanog mehanizma svakih 15 minuta napravi 10 sklekova kao podsjetnik da se odmakne od kompjutera te posveti fizičkoj aktivnosti.

U 3D animaciji Skakanje - vježbanje, umjetnik beskonačno puta ponavlja skok. Naravno, u virtualnoj stvarnosti sve je moguće pa tako i konstantno vježbanje, koje često izostaje u stvarnom rasporedu. Međutim, taj rad se može iščitati i u kontekstu egzistencijalnih problema slobodnog umjetnika/ce, pri čemu kontinuirano skakanje simbolizira konstantnu aktivnost i angažman u svrhu opstanka unutar prekarne sfere bavljenja umjetnosti. Rad opisuje teret bivanja “sam svojim gazdom” te društveni pritisak konstantne produktivnosti kao dominantne narative rada u umjetničkoj sferi.

U radu Mjerač vremena efikasnosti umjetnik više nije usmjeren na kraći vremenski period za koji bi mu bili dovoljni podsjetnici i alarmi, već  mjeri vrijeme fizičke efikasnosti koje pretpostavlja da mu predstoji unutar čitavog života, ako vodi zdrav i balansiran život. Na TV ekranu putem Raspberry pi uređaja i programa odbrojava se vrijeme procijenjeno na 20 godina a timer je pokrenut na otvorenju izložbe.

Na temu rada i efikasnosti, te održavanja tijela nadovezuje se tema odmora, relaksacije. U radu Odmor, koji je realiziran kao kompjutorska igrica susrećemo se s distopijskom slikom svijeta, koja se odvija unutar jednog zapuštenog i manje - više praznog kolodvora, starog simbola dolazaka i odlazaka na odmor u ljetnim periodima. Iako naravno prepoznajemo zagrebački glavni kolodvor koji je fotogrametrijski skeniran te izravno prebačen iz stvarnog u virtualno, radi se o kolodvoru smještenom na stjenovitoj morskoj obali Hvara, okruženim beskonačnim morem punim plastičnog otpada. Uz odsustvo drugih ljudi – igrača stvara se liminalna zona sumraka prostor, pun tragova života koji se nekad tu odvijao, sada potpuno prazan. Kolodvor na pročelju nosi zastarjeli neonski natpis ODMOR kao podsjetnik na ne tako davna vremena u kojima nije bilo bogatih digitalnih svjetova koji predstavljaju virtualno/stvarne prepreke opuštanju. Zagađenje prirode i digitalna intoksikacija u igrici Odmor stvaraju mračnu i apokaliptičnu sliku moguće budućnosti, kroz digitalni odraz sadašnjosti, upozoravajući na potrebu za djelovanjem u ovom trenutku dok s druge strane opuštajući zalazak sunca pokraj mora zove na prihvaćanje nemogućnosti da se promijeni svijet, otvarajući mogućnost opuštanja i prihvaćanja kolektivne propasti. S vedrije strane umjetnik se igra s idejom da neoklasicistička devetnaestostoljetna zgrada kolodvora postane izložbeni prostor. Kolodvor, tako ujedno postaje mjesto svojevrsne retrospektive Drinkovićevih radova od kojih su neki interaktivni i mogu se aktivirati u virtualnoj šetnji prostorom, a koji uvijek imaju sličnu temu -  odnosa čovjeka i tehnologije kroz egzistencijalnu prizmu, istraživanje osobnog i kolektivnog načina života.

Rad dok spavam je 3d sken – model umjetnika u poziciji za spavanje u stvarnom mjerilu te je referenca na poznati rad Mladena Stilinovića ali iz pozicije suvremenog mladog umjetnika kontekstualiziranog u kapitalističkoj Hrvatskoj.

Ležaljka za sunčanje u proširenoj stvarnosti prenesena je iz igrice u “međuvirtualni prostor”, gdje se slika stvarnog svijeta stapa sa slikom virtualnog u jednu stvarnost, prikazanu na ekranu mobitela ili tableta, kao hologram u prostoru. Ležaljka je, kao i svi ostali modeli prebačena iz stvarnog u virtualni svijet putem fotogrametrije, postajući tako virtualni 3d dokument tog objekta u vremenu. Virtualna stolica prisutna u prostoru zove da se na nju sjedne i odmori, ali ne pruža mogućnost te radnje. Omogućava nam samo da zamislimo da smo u nju legli. Rad ilustrira nemogućnost odmora, odmaka, oporavka gdje se stvara navika mentalnog rada i u vremenu namijenjenom odmoru.

U radu Motika s Hvara umjetnik sadržaj izložbe obogaćuje još jednom osobnom temom, a to je odnos spram umjetničkog i osobnog nasljeđa svog preminulog oca, također umjetnika Slavomira Drinkovića. Fotogrametrijski sken motike s Hvara koja je se koristila u obitelji umjetnika kroz više generacija, hommage je očevom odnosu prema fizičkom radu i svojem rodnom mjestu, tradiciji rada na zemlji i gradnje kamenom. Kroz mladost umjetnik je puno pomagao ocu u raznim graditeljskim radovima te su zajedno gradili mali atelje u Jelsi na Hvaru koji je nakon očeve smrti ostao nedovršen. Hologramska kopija motike predstavlja pitanje suvremenog konteksta i dileme oko usmjerenja u ovom životnom periodu. Primiti stvarnu ili virtualnu motiku, ili oboje. Uvećana, virtualna, polegnuta motika ponavlja se također unutar igre Odmor, te s jedne strane simbolizira odnos spram osobne tradicije i prenošenja nasljeđa, a s druge strane odnos spram hvarske ili otočke tradicije fizičkog rada.

Memorija i sjećanje koje imaju svoje greške, te naseljuju naše osobne “oblake” savršeno su ilustrirane upravo virtualnim slikama, koje su vidljive samo uz pomoć uređaja i egzistiraju u međuprostoru kakav, zamišljamo, zauzimaju duhovi naših predaka.

Duboko osobni rad Vitra Drinkovića problematizira odnos simulirane i objektivne stvarnosti, te također objektivne percepcije samih sebe i svojih sposobnosti. Dok zalijepljeni za šarene ekrane doživljavamo burnout na dnevnoj razini, u objektivnoj stvarnosti jedini mišići koje pomičemo su oni potrebni za touch screen ili miša. Postavlja se pitanje možemo li vjerovati autentičnosti iskustava u simuliranoj stvarnosti ili zapravo tonemo u svijet društvene izolacije, informacijske dezorijentiranosti, zagađenja okoliša i zapuštenih tijela. Drinkovićev rad osvještava u kojoj je mjeri naše ponašanje algoritamski kontrolirano, te potiče na kritičko razmišljanje o potencijalnim učincima tehnologije, te na kreiranje novih načina življenja.
   
Biografija: Vitar Drinković magistrirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine. Za vrijeme studija boravi jedan semestar na Indiana University of Pennsylvania, SAD. 2014. završava magisterij animacije i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje za vrijeme studija sudjeluje u razmjeni studenata na London Metropolitan University, Engleska. Ostvario je dvadeset i šest samostalnih izložbi, osam skulptura u javnom prostoru, sudjelovao na četrnaest umjetničkih radionica. Izlagao je na šezdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Bugarskoj, Austriji, Češkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Francuskoj. Dobitnik je više nagrada, priznanja i stipendija te finalist nagrade Radoslav Putar 2021. godine. Djeluje na sjecištu tehnologije, znanosti i umjetnosti kroz stvaranje interaktivnih naprava, izuma i instalacija koje često služe kao posrednici u komunikaciji između ljudi.  Namjera je istražiti i stvoriti novi kontekst, “uvjete” za drugačiju osjetilnu i misaonu spoznaju svakodnevice.
Član HDLU-a I HZSU-a