Vještice u hrvatskim narodnim predajama
Poznato je da u bajkama, čija se radnja odvija u neko davno doba u nekom nepoznatom dalekom mjestu, preko niza zapreka i borbe između dobra i zla, između lijepog i ružnog, uvijek pobjeđuje dobro i lijepo. Ipak, najupečatljivije i najintrigantnije u bajkama su one zlice s ruba šume, ružne starice pune bradavica, one kojih se treba bojati. Vještice.
Vještica, coprnica, čarovnica, mora, štriga, vuhva, upirina, vištica, samo su neki od sinonima koji se u hrvatskim usmenim predajama koriste za ženu zlih očiju, crna srca, đavolske duše. Za onu koja ima ugovor s vragom, onu koja može biti mačka i kokoš i zmija i koza. Onu zbog koje noću pucketa pokućstvo, onu koja zalupa vratima, vrtloži prašinu ili pleše u kolu točno tri sata poslije ponoći, u đavolji sat. Onu koje se treba bojati i koja jede malu djecu.
Riječ vještica potječe od latinske riječi strix koja znači noćnu pticu iz porodice sova koja se smještala u misteriozan i uznemirujuć noćni svijet, a sinonim je za žene za koje se smatralo da prakticiraju crnu magiju, izvode mračne obrede i imaju intimne odnose s vragom.
Od 15. do 18. stoljeća Europu je zahvatilo masovno ludilo strašnog lova na vještice. Iako je u Hrvatskoj spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. godine, vještice su i dalje jedna od zanimljivijih i popularnijih demonoloških likova u hrvatskim predajama.
Izložbu posvećenu vješticama u hrvatskim pričama možete pogledati u izlozima naše knjižnice od 15. listopada do 15. studenog 2024. godine.
Autorice izložbe: Ivana Palčić Borić i Nikolina Resman Malović