O svojoj ljubavi prema Medvednici kaže: 
„Moj prvi, davni pokušaj uspona na Sljeme prošao je pomalo sramotno, s potencijalom da se pretvori u HGSS-ovu noćnu moru. Neoznačenom, izrazito strmom stazom pratila sam žičaru,  ubrzo sam (pametno) odustala, jedva se vratila u podnožje i žičarom sigurno stigla do vrha. Za drugi, uspješni pokušaj, zaslužan je fakultetski kolega koji mi je bio vodič. Živu i zdravu, Bikčevićevom me stazom uspio dovesti do Sljemena. Od tada planinarim. Ponekad češće, ponekad rjeđe. Počinjem se baviti cestovnim trčanjem. Kilometri koji se nižu postaju neočekivano i iznenađujuće kontemplativni i gotovo meditativni. Prijavljujem se na prvu planinarsku tzv. trail utrku koja me uči da je za planinu uvijek potrebno biti spreman i da ju je opasno podcijeniti. Planina nas uči životnim lekcijama, mijenja naše prioritete i preispituje naš sustav vrijednosti.
Trčim Medvednicom tijekom svih godišnjih doba i promatram kako se mijenja. Prizori su zadivljujući, nikada ne prestaju oduševljavati, te me pozivaju da zastanem i ovjekovječim ih fotografiranjem. Svaka ova fotografija ima posebno značenje i svoje ime. Npr. „Koliko dugo inje može biti?“ govori o fascinaciji izrazito dugačkim ledenim kristalima, „Livada koja zuji“ je uistinu zaglušujuće zujala i brujala od stotina bumbara koji su se hranili nektarom na polju procvjetalog medvjeđeg luka, itd.
Na dohvat noge nalazi se Medvednica. Tragično bi bilo ne iskoristiti ljekovite i iscjeljujuće moći prirode koja nas potiče da živimo u trenutku, u sadašnjosti, jedinome što uistinu imamo."