Zato što gledamo
Riječ je o tragično svakodnevnoj priči iz kvarta. U slikovnici je prikazan, u tek nekoliko slika i malo riječi, kompletan presjek društva, po dobi, spolu, društvenom i imovinskom statusu, obrazovanju i (ne)znanju.
U ovoj priči, dijete je akter koji postavlja odlučujuće pitanje i donosi konačni uvid. Ovo je crna i brutalna priča o urbanom otuđenju među ljudima, smještena na jednu tramvajsku stanicu u Novom Zagrebu. Ženi koja čeka tramvaj prilazi muškarac i počne je psovati, a zatim i žestoko tući, dok ostali prisutni, njih skoro dvadesetak, postaju pasivni promatrači, koji umjesto da se na bilo koji način umiješaju, počinju u svojim mislima komentirati to što im se upravo događa pred očima. Štef Bartolić se usprkos prvotnom planu odlučio na kolor ilustracije, na način da prema kraju priče one postaju sve tamnije i tamnije, sve do šokantne posljednje „duplerice“.
Slikovnica namijenjena odrasloj čitateljskoj publici novost je u europskim i svjetskim književnostima, dok u hrvatskoj književnosti takvih književnih djela dosad uopće nije bilo. Sada je pred nama prvo kolo ove biblioteke koje čine slikovnice „Najružniji čovjek u kraljevstvu“ Darka Macana i Dalibora Talajića, „Zato što gledamo“ Silvije Šesto i Štefa Bartolića te „Superstar“ pok. Milice Lukšić i Franje Anžlovara.